Karakterne razlike između Hrvata i Srba

Nakon devetnaest godina života u Americi u koju je 1913. godine emigrirao s četrnaest godina, američki Slovenac Louis Adamič došao je 1932. godine u posjet svojem rodnom kraju u Sloveniji. Kako je po zanimanju bio pisac i novinar, Adamič je taj posjet iskoristio za obilazak svih sastavnih dijelova Kraljevine Jugoslavije, da bi odmah nakon povratka u Ameriku na engleskom jeziku napisao knjigu The Native’s Return. Knjigu je 1934. izdala poznata američka izdavačka kuća Harper & Brothers.

U knjizi, na koju ću se još nekoliko puta osvrnuti u mojim budućim člancima i postovima na Facebooku, Adamič vrlo detaljno opisuje političko, gospodarsko i socijalno stanje u Kraljevini Jugoslaviji. Adamič se u knjizi bavi i opisom karakternih razlika između Hrvata i Srba, što mi je odmah privuklo pozornost.  U tom opisu vjerojatno trebamo tražiti i objašnjenje za sadašnju naivnost, šutnju i sluganstvo hrvatskog naroda općenito i sposobnost (podvalu) Srba da iz poraza u ratu stvaraju mit o pobjedi u miru. Mi Hrvati nismo digli opći ustanak u Hrvatskoj ni nakon atentata na Stjepana Radića u Beogradskoj skupštini 1928., pa se ne treba čuditi što smo još jedanput u našoj povijesti, nakon nedavnog tragičnog događaja u Haagu, potpuno mirno i pognute glave nastavili živjeti kao da se ništa nije dogodilo. Adamič je inače u Drugom svjetskom ratu podržavao Tita i komuniste, pa su zato jako važni njegovi dojmovi iz 1932. godine.

,Evo što je u tom dijelu knjige, na stranicama 248. i 249. vrlo pronicljivo napisao Adamič.

‘Hrvati i Slovenci bili su nakon ujedinjenja sa Srbima podosta plahi. Mnogi od njih borili su se na strani Austrije. Zatim, bili su općenito kulturniji i profinjeniji, manje agresivni nego što su to Srbi bili čak i prije rata. Tako su već od samoga početka – prirodno i neizbježno – Srbi zauzeli sve najbolje poslove u središnjoj vladi i općenito u sustavu uprave u novoj državi. U tome ih je podržavao kralj (tada namjesnik) Aleksandar, također Srbin, u nekim aspektima tipičan Srbin iz visokoga društvenog sloja.

Tada su –  prirodno i neizbježno – na red došle i ostale značajke srpskoga karaktera i srpske nacionalne kulture, koje su, kao što je već ranije napomenuto, uvjetovane dugoga povijesnog razvoja. Ovdje ću spomenuti samo jednu od njih, odnosno, citirat ću jednoga Hrvata kojega sam sreo u Beogradu, a koji se uvelike divio Srbima, makar je bio bolno svjestan njihovih loših strana.

«U mnogočemu su», rekao je, «Srbi predivan narod. Nenadmašni su što se tiče borbenoga herojstva. U osobnom su kontaktu ljubazni, dragi i prekomjerno gostoljubivi, što je inače značajka svih Jugoslavena te, u osnovi, i svih Slavena. No u jednom se vitalnom aspektu razlikuju od ostalih Slavena, a naročito od Hrvata.

Hrvati su naivan narod i vjeruju u pravdu

I Srbi i Hrvati stoljećima su živjeli pod tuđom prevlašću i u potlačenom položaju, no utjecaj toga na naše karaktere bio je različit. Mi Hrvati, kao katolici, vječno čeznemo za onime što smatramo pravicom. Stotinama smo godina iskorištavani, ponižavani, zlostavljani; ne znam kako, no nekako smo uspjeli izaći iz toga kao posve jednostavan, naivan narod. Očekujemo i priželjkujemo poštenu igru. Vjerujemo da će pobijediti ono što je ispravno. Mi – mislim pritom na mase, na seljaštvo – smatramo kako nitko ne bi trebao biti ni oštećen ni prevaren; svatko bi trebao imati slobodu da obavlja svoj posao na svom polju ili u svojoj šumi. Međutim, kad nas drugi iskorištavaju, mi samo prigovaramo i pružamo pasivan otpor silama nepravde i zla, kakvima ih mi doživljavamo. Nedostaju nam agresivne borbene osobine i želja da se odupremo drugima.Srbima je podvala postala njihovom drugom naravi.

Srbima je podmuklost postala njihovom drugom naravni

Srbi su pet stoljeća bili u političkom i gospodarskom smislu vezani uz Turke – protiv svoj želje, naravno, uz prisutnost sile unutarnjeg otpora koja im je svojstvena. Osim u Crnoj Gori i u dijelovima Šumadije (gdje su stoljećima u šumovitim brdima živjeli u velikom broju), bili su u fizičkom smislu bespomoćni u odnosu na svoje brutalne gospodare i one koji su ih iskorištavali. Bila su im uskraćena sva ljudska i zakonska prava. Njihova je jedina obrana bila podvala, koju su stoljećima prakticirali protiv onih koji su ih držali u potlačenom položaju, sve do nedavno, kad su se zahvaljujući okolnostima uspjeli osloboditi; u međuvremenu su razvili umijeće podmuklosti, koje je postalo dijelom njihove naravi. Epopeja na Kosovu, koliko god nedvojbeno bila velika s literarnoga gledišta, predstavljala je oblik podvale. Prevarili su Turke. Turci nisu shvatili stvarno značenje tih pjesama i legendi, čak ni kad su razumjeli riječi. Vjerojatno su mislili da su Srbi pomalo ludi kad slave svoj poraz… Prema mom shvaćanju, kosovska epopeja ponajprije je primjer izuzetne političke rafiniranosti – malo vrhunske propagande, podmukle kao malošto. Kao što rekoh, podmuklost je postala njihovom drugom naravi.’