Month: siječanj 2018 (Page 1 of 3)

Hrvatska ima izdajničku i projugoslavensku diplomaciju

Hrvatska ima izdajničku i projugoslavensku diplomaciju

Nakon odlaska Vesne Pusić s dužnosti ministrice vanjskih poslova i europskih integracija te dolaska koalicijske vlade HDZ-a i Mosta na vlast bio sam silno optimističan kako se više nikada neće ponoviti tako loše i izdajničko razdoblje u radu hrvatske diplomacije, kao u vrijeme Vesne Pusić. Po ne znam koji puta od povratka u Hrvatsku 1990. godine ponovno sam se teško prevario i duboko razočarao. Nakon kratkotrajnog mandata dr. Mire Kovača, s kojim se nisam uvijek slagao, ali koji je nedvojbeni hrvatski domoljub, koncem 2016. došla je Plenkovićeva vlada i za ministricu vanjskih poslova postavljena je činovnica Marija Burić Pejčinović. Nakon njezinog imenovanja odmah sam izrazio veliku zabrinutost. Godinu dana kasnije pokazalo se da je u katastrofalnom i izdajničkom vođenju vanjske politike Republike Hrvatske Vesna Pusić dobila ozbiljnu konkurenta u ministrici Mariji Burić Pejčinović, koja zapravo provodi politiku predsjednika Vlade Andreja Plenkovića.

Izložba o Jasenovcu u Ujedinjenim narodima, nakon niza teških poraza hrvatske vanjske politike (osuda šestorice hrvatskih generala na Haaškom sudu, gubitak velikog dijela Savudrijske vale na Arbitražnom sudu, itd.), u cijelosti je razotkrila izdajničku i antihrvatsku djelatnost, tj. nečinjenje hrvatske diplomacije diljem svijeta. Nakon smrti predsjednika Tuđmana u prosincu 1999. godine hrvatska diplomacija postala je instrument za sustavnu  detuđmanizaciju u svim zemljama svijeta gdje djeluje hrvatska diplomacija. To znam iz osobnog iskustva kad sam 2004. u Veleposlanstvu RH u Dublinu vodio tešku borbu protiv veleposlanika Nenada Preloga, kuma Vesne Pusića, koji je pred Ircima sustavno blatio predsjednika Tuđmana.

Nagrada za protuhrvatsko djelovanje

Nažalost, pod utjecajem tada Tuđmanovog bliskog suradnika Hrvoja Šarinića i ministra vanjskih poslova Mate Granića, i u vrijeme Tuđmana u Ministarstvo vanjskih poslova infiltriran je veliki broj udbaša, Jugoslavena i djece komunista. Iako je teško za povjerovati, ali to je činjenica, negativna selekcija veleposlanika i drugih diplomata nastavlja se sve do danas. U toj negativnoj selekciji sudjeluje cijeli državni vrh. Uzmimo samo slučaj notorne progoniteljice hrvatskih domoljubnih diplomata dr. Vesne Cvjetković, koju je nakon odlaska Milanovićeve vlade predsjednica Kolinda-Grabar-Kitarović nagradila veleposlaničkim mjestom u Austriji. To je jednako kao da ste dobili na lutriji. Umjesto kazne, Vesna Cvjetković biva debelo nagrađena. Kakav je to onda primjer za ostale diplomate – budite protuhrvatski nastrojeni i bit ćete nagrađeni.

Bilo bi sasvim pogrešno tvrditi kako u Ministarstvu vanjskih poslova nema djelatnika koji se snažno osjećaju hrvatskim domoljubima i koji bi svoj posao radili savjesno i u interesu Republike Hrvatske, da se na čelu Ministarstva vanjskih poslova ne nalaze osobe, kojima nije teško, za dobru plaću, otvoreno raditi istovremeno za Republiku Srbiju i Republiku Hrvatsku. Tako nešto je bez presedana u cijelom svijetu. U drugim državama takav izdajnički rad je moguć samo ako je djelatnik Ministarstva vanjskih poslova tajno vrbovan kao špijun neke druge države. Nažalost, u Hrvatskoj se to radi otvoreno i bez ikakvih konsekvenci za osobu koja to čini.

Izložba u UN-u – «Jasenovac – pravo ne zaborava»

Zbog nametnutog straha hrvatski diplomati jednostavno ne rade ništa, ili što manje, na zastupanju interesa Republike Hrvatske, što je glavna dužnost svakog diplomata. Od nekoliko stotina hrvatskih diplomata u svijetu jedva da se može naći nekoliko primjera njihovih javljanja u medijima država primateljica, u kojima objašnjavaju ili negiraju još uvijek grozne napade na Republiku Hrvatsku i dostojanstvo i integritet hrvatskog naroda. Na primjer, i usporedbe radi,  prije uspostave hrvatske države 1991. godine, desetljećima nije bilo tjedna da u zapadnih zemalja nije medijima i političarima upućeno pismo u kojem su hrvatski iseljenici i politički emigranti opovrgavali laži koje je o Hrvatima u svijet slao Beograd.

Hrvatski diplomati u inozemstvu žive u strahu od Jugoslavena na Zrinjevcu

Nažalost, danas hrvatski diplomati bježe kao vrag od tamjana kad se u medijima država u kojima služe pojavi negativan i provokativan članak o NDH, genocidnosti hrvatskog naroda, ili pak povezivanje blaženog Alojzija Stepinca s ratnim zločinima u Hrvatskoj u vrijeme Drugog svjetskog rata. Hrvatski diplomati u svijetu žive u strahu da bi njihova i najbanalnija reakcija na takve napise u stranim medijima mogla za njih imati teške posljedice u Zagrebu. Boje se da će biti optuženi da su hrvatski ekstremisti i ljubitelji NDH.

Da je tako vidimo i po tome kako su hrvatski diplomati u UN-u, na čelu s projugoslavenski i lijevo orijentiranim veleposlanikom Vladimirom Drobnjakom, mjesecima spavali i ignorirali pripremu «Jasenovac – pravo ne zaborava». Veliko protuhrvatsko značenje te izložbe u sjedištu UN-a ne smije se nikako podcijeniti. To je najgori i najstrašniji primjer oživljavanja srbijanske protuhrvatske promidžbe u svijetu. Treba istaknuti, kako će misije svih država svijeta pri UN-u o toj izložbi poslati službena izviješća svojim vladama. Izložba je pripremana mjesecima, a hrvatska diplomacija nije ništa, do zadnjeg trenutka, učinila da barem pokuša unaprijed ograničiti (damage control) katastrofalne posljedice izložbe u UN-u.

Ministrica Burić Pejčinović treba podnijeti ostavku

Hrvatski domoljubi u Republici Hrvatskoj i diljem svijeta trebaju zatražiti da zbog tog velikog propusta i izdajničkog nečinjenja ministrice vanjskih poslova Marije Burić Pejčinović, koja je kao ministrica odgovarna za rad, ili loše rezultate, Ministarstva vanjskih poslova u europskih integracija, odmah podnese ostavku U svim drugim državama svijeta za takav veliki propust najmanje što bi se dogodilo je povlačenje veleposlanika iz Misije pri UN-u i ostavka ministra ili ministrice vanjskih poslova, a bila bi uzdrmana i cijela vlada.

Kako smo to radili mi u iseljeništvu i političkoj emigraciji?

Uz ovaj komentar objavljujem i moj članak koji sam, kao glavni urednik novina Hrvatska sloboda u Australiji, napisao tijekom velike beogradske i židovske kampanje protiv Hrvata u Australiji tijekom 1986. godine. Naravno, takve komentare pisali su i drugi hrvatski iseljenici u Australiji i diljem svijeta. Također želim napomenuti kako sam za vrijeme moje dužnosti generalnog konzula RH u Melbourneu od 2008. do 2013. uspio blisko povezati hrvatsku i židovsku zajednicu u australskoj državi Viktoriji i diljem Australije. O tom postignuću pisali su australski mediji, a parlament države Viktorije odao mi je priznanje za taj trud pomirenja između dvije važne etničke zajednice. Za razliku od brojnih drugih diplomata ja se kao hrvatski diplomat nisam nikada bojao ustrajno i nepopustljivo zastupati interese moje Hrvatske. Ako imate diplomate koji vole svoju zemlju, diplomacija je veliko i važno oružje u obrani interesa svake države. Velika je tragedija, i opasnost, što Republika Hrvatske nema, u velikoj većini, takve diplomate.

Protuhrvatska kampanja ljevičara u Australiji

«U prošlom smo broju Hrvatske slobode donijeli kratku vijest da se priprema nova hajka na nas Hrvate u Australiji. Izvor za tu vijest bio je članak u vrlo uglednom australskom dnevniku iz Melbournea The Age od 3. travnja o. g. U članku pod naslovom Da li mi skrivamo nacističke kriminalce najavljena je serija od pet programa na državnoj radiopostaji ABC u kojoj će biti izneseni podatci o navodnim „nacističkim kriminalcima“ u Australiji, od kojih neki i danas imaju vodeće uloge u emigrantskim političkim organizacijama. Iako u članku nismo mi Hrvati bili spomenuti niti jednom riječju, dalo se naslutiti da se radi o, u Jugoslaviji planiranom, napadu na vrlo aktivnu hrvatsku državotvornu zajednicu u Australiji. Naime, u članku je iznesen podatak da su priređivači programa imali na raspolaganju jugoslavenske arhive o „ratnim kriminalcima“.

I zaista, već u prvom programu 13. travnja 1986., a da taj datum nije slučajno izabran pokazat će kasniji razvoj događaja, vidjelo se odmah da je cijela serija režirana u Jugoslaviji i da je povremeno spominjanje Ukrajinaca, Mađara i drugih samo taktički potez priređivača programa. Kao što se i očekivalo, čitav prvi program, skoro sat vremena, bio je posvećen događanjima iz NDH i g. Srećku Roveru kojeg su voditelji programa, na osnovi jugoslavenskih dokumenata, proglasili „nacistom i ratnim zločincem“. Voditelji programa, kojem je dano ime Nacisti u Australiji, Australac Mark Aarons i Amerikanac John Loftus već su nakon prvog programa zatražili od australske vlade da ispita prošlost g. Srećka Rovera i da ga na temelju njihovih podataka, dobivenih od Jugoslavije, deportira u Jugoslaviju.

Prvi sat programa izazvao je prilično veliku pozornost ostalih australskih sredstava informiranja. U cijeli slučaj umiješao se i Izvršni odbor židovskog kongresa u Australiji. Predsjednik g. Leslie Caplan izjavio je nakon prvog programa da nije baš previše impresioniran optužbama iznesenim u programu. Gosp. Caplan izjavio je da je bio posebno iznenađen time što je u prvom dijelu programa imenovana samo jedna osoba, iako je bilo najavljeno da postoji lista od nekih 150 „ratnih kriminalaca“ u Australiji. O programu je komentirao predsjednik Udruženja cionista u Australiji g. M. Lieber koji je izjavio da on nije baš siguran da ima nacističkih ratnih kriminalaca u Australiji.

Osim Židova, na program su reagirali i Ukrajinci. Njihov predstavnik dr. M. Lawrinsky, inače predavač na sveučilištu u Melbourneu, izjavio je da zahtjevi za ispitivanjem prošlosti navodnih „ratnih zločinaca“ mogu pogoditi mnoge nevine ljude. Osim toga, on je rekao da je KGB davao podatke za slična ispitivanja u SAD-u i Kanadi i da Sovjeti imaju razloga da diskreditiraju etničke skupine iz država koje se sada nalaze pod okupacijom Sovjetske Rusije.

«Nacisti u Australiji»

Iako je to već u prvom programu bilo očigledno, sumnje Hrvata u Australiji da se iza programa Nacisti u Australiji nalazi Jugoslavija, pokazale su se potpuno opravdane nakon drugog programa u nedjelju 20. travnja. U tom je programu optužena cijela hrvatska državotvorna zajednica u Australiji zbog njezina protujugoslavenskog djelovanja. Voditelji programa išli su čak tako daleko da su na osnovi jednog članka u Hrvatskom tjedniku optužili cijelu hrvatsku zajednicu da priprema terorističke akcije protiv jugoslavenskih diplomatskih predstavništva u Australiji i njihovog osoblja. Jugoslavenski utjecaj u programu razotkriven je i po tome što je u napadima na hrvatsku zajednicu sudjelovao i jedan bivši australski policajac koji je bio jedan od sudionika hajke na Hrvate u Australiji 1973. godine. I tom je prilikom Jugoslavija dala australskoj vladi veliku listu imena Hrvata koje treba vratiti u Jugoslaviju zbog protujugoslavenske aktivnosti u Australiji. Da cijela stvar bude očiglednija, taj je bivši policajac napao i samu australsku policiju zbog toga što je ona navodno „digla ruke od nas Hrvata i što nam dozvoljava da radimo što hoćemo“.

I australska sredstva informiranja vrlo su brzo došla do zaključka o tome što se programom želi postići pa su prestala izvješćivati o programu. No, kad se očekivalo da će se prašina sleći i da će sve ostati na kontraverznom programu na radiju ABC, u ponedjeljak 21. travnja protuhrvatskoj kampanji u Australiji pridružio se i državni televizijski kanal ABC s programom Four Corners koji je bio snimljen u Jugoslaviji i Australiji. Bio je to do sada najgori prikaz NDH i hrvatskog ratnog režima na televiziji u Australiji. Naravno, uz slike o navodnim klanjima u Hrvatskoj za vrijeme rata prikazana je i proslava 10. travnja o. g. u Sydneyju i slika dr. A. Pavelića na pozornici. Reporteru ABC-a bilo je to dovoljno da zaključi da se cijela hrvatska zajednica u Australiji nalazi pod utjecaja sljedbenika dr. A. Pavelića.

Radnička stranka protiv Hrvata

Nakon tog programa na televiziji nikoga u hrvatskoj zajednici u Australiji nije iznenadila vijest da je i član lijevog krila vladajuće Radničke stranke u Parlamentu države NSW g. Walker zatražio od federalne vlade da uspostavi kraljevsku komisiju koja bi ispitala emigraciju nacista u Australiju poslije rata. Gosp. Walkeru pridružio se i član federalnog parlamenta i vladajuće Radničke stranke L. Kent, inače jugoslavenskog podrijetla i član lijevog krila te stranke. I on je zatražio da se uspostavi komisija koja bi ispitala dolazak „nacista u Australiju“ i, naravno, njihovu deportaciju u zemlje iz kojih su nakon rata pobjegli. Ministar za imigraciju i etnička pitanja g. C. Hurford odbio je te pozive za uspostavu kraljevske komisije, ali uz napomenu da australska vlada i dalje prati razvoj događaja.

Tko su sastavljači programa Nacisti u Australiji? Mark Aarons je, prema članku u dnevniku The Age, „član obitelji koja ima dugu povijest u djelovanju Komunističke partije u Australiji“. Kao što se očekivalo, Aarons je izjavio da to nije utjecalo na njega prilikom priređivanja programa. Drugi glavni priređivač programa, John Loftus, Amerikanac je irskog podrijetla koji je donedavno bio član specijalne komisije pri američkom ministarstvu za pravosuđe, čiji je zadatak bio pronalaženje prijašnjih nacista u SAD-u. O kakvom je čovjeku riječ vidi se po izjavi g. C. R. Allena, pisca jedanaest knjiga o fašizmu i rasizmu i vodećem američkom stručnjaku za pitanje skrivanja nacista u SAD-u. Prema pisanju australskog dnevnika The Sun od 18. travnja o. g., g. Allen je za Loftusa izjavio sljedeće: „On preuveličava otkrića rutinski kao kad čovjek pita koliko je sati. On tvrdi da ima senzacionalnih dokumenata svih vrsta, koji ustvari ne predstavljaju ništa novo.“

Jugoslavenska kampanja protiv Hrvata u Australiji

Najnovija kampanja Jugoslavije protiv Hrvata u Australiji predstavlja promjenu taktike. Naime, 1973. godine, i tada je na vlasti bila Radnička stranka koja ima vrlo jako lijevo krilo, Jugoslavija je htjela direktno diktirati Australiji što mora učiniti s Hrvatima. Kao predigru tadašnjim jugoslavenskim zahtjevima za izručenjem mnogih hrvatskih djelatnika, Jugoslavija je preko svojih agenata orkestrirala seriju bombaških akcija u Australiji i za ta teroristička djela optužila je Hrvate. Međutim, od tog vremena australske su vlasti došle do spoznaje da su se iza tzv. hrvatskog terorizma u Australiji nalazili jugoslavenski agenti pa je Jugoslavija sada prisiljena mijenjati taktiku. Budući da su Australci vrlo ponosni ljudi i da ne dozvoljavaju nikome da se miješa u njihove nutarnje stvari, Jugoslavija je odlučila da preko svojih ideoloških istomišljenika u australskim sredstvima informiranja i među članovima Radničke stranke pokuša zaobilaznim putom postići ono što joj nije uspjelo postići 1973. godine.

No, ako je suditi po reakciji hrvatske zajednice u Australiji i privatnim izjavama mnogih uglednih Australaca, Jugoslavija će i ovaj put doživjeti težak poraz u Australiji. Koliko zbog groznih slika o navodnim zločinima u Hrvatskoj za vrijeme rata (a nije isključeno da prikazane slike ustvari prikazuju ubijanje Hrvata 1945.) toliko i zbog do sada neviđene pristranosti i neobjektivnosti jednog televizijskog programa, došlo je do snažene reakcije u svim hrvatskim zajednicama diljem Australije. Stotine Hrvata nazvale su ABC radio i televiziju, a u subotu 10. svibnja u svim većim gradovima Australije bit će održane hrvatske demonstracije pred zgradama ABC radija i televizije. Iz glavnog grada Canberre doznajemo da su tamošnji Hrvati već poveli i sudski postupak protiv ABC televizije zbog klevetanja hrvatske zajednice u Australiji. ABC se našao i na udaru vrlo utjecajnih Ukrajinaca u Australiji. Trideset i jedna ukrajinska organizacija u Australiji dala je oglas u dnevniku The Canberra Times protiv ABC-a i te su istodobno povele sudski postupak protiv te radijske stanice.

U programu Nacisti u Australiji, pored g. Rovera, za kolaboraciju s Nijemcima optužuje se i Slovenac g. Lj. Urbaničić, ugledni i utjecajni član Liberalne strane u državi NSW. Jugoslavija traži izručenje g. Urbančića zbog njegove navodne suradnje s generalom Rupnikom u Sloveniji za vrijeme rata. Naravno, Jugoslavija ne traži izručenje četnika ili drugih Srba koji su služili Dražu Mihajlovića ili Nedića za vrijeme rata. I tu se vidi da se selekcija ljudi koje treba optužiti i onda tražiti njihovo izručenje vodila po velikosrpskom receptu iz Beograda. Hajka na Slovence i Hrvate u Australiji samo je odraz stanja u Jugoslaviji. Nadajmo se da će ova hajka na Urbančića otvoriti oči Slovencima u Sloveniji i u iseljeništvu koji još uvijek nezainteresirano prate našu hrvatsku borbu s velikosrpskom Jugoslavijom. Slovencima treba biti jasno da bez slobodne države Hrvatske nema ni slobodne Slovenije. Jugoslavija nam je zajednički i smrtni neprijatelj.

Cilj nije Rover, nego cijela hrvatska zajednica u Australiji

U zaključku treba reći da ova zadnja hajka na nas Hrvate u Australiji zapravo predstavlja ne baš malo priznanje čitavoj hrvatskoj zajednici u ovoj zemlji. Da mi Hrvati u Australiji spavamo i da ništa ne radimo, ne bi Jugoslavija nikada tražila izručenje g. Rovera. Jugoslaviju neće spasiti ni izručenje dr. A. Artukovića, a da o g. Roveru, koji je imao beznačajnu ulogu u NDH, i ne govorimo. Cilj nije g. Rover, već čitava hrvatska zajednica u Australiji koja je pokraj svih svojih slabosti danas najjača i najorganiziranija hrvatska državotvorna skupina izvan domovine.

No, svi ti napadi Jugoslavije na hrvatsku zajednicu u Australiji ne samo što nas nisu uspjeli razbiti i uplašiti nego su u nama izazvali još veću odlučnost da ustrajemo do kraja u svojoj opravdanoj borbi za slobodu i državnu suverenost Hrvatske i hrvatskog naroda. Ti jugoslavenski napadi ujedinili su Hrvate Australije do te mjere da smo danas složniji i pametniji nego bilo kada od rata. Da, pametniji, jer nam ti napadi pomažu u suzbijanju naših dugogodišnjih političkih slabosti bolje i djelotvornije nego svi naši vlastiti pozivi na odbacivanje svih vrsta ekstrema u našim redovima».

Ante Babić,

Hrvatska sloboda, svibanj 1986.

Sad znamo tko je Kolinda – Grabar Kitarović

Probudi se, konačno, hrvatski narode

Danas je u Zagrebu u 66. godini umro odvjetnik Marijan Hanžeković. Predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović izdala je priopćenje u povodu smrti njezinog prijatelja Hanžekovića. U toj izjavi, između ostaloga, posebno je istaknula  kako je pokojni odvjetnik Hanžeković, čovjek koji je nemilosrdno i bezskrupolozno pljačkao najsiromašnije dijelove hrvatskog stanovništva, i na njima se silno obogatio, “bio istinski humanist”.

Svatko tko zna tumačiti tu izopačenost, mora sada doći do spoznaje – tko je, što je i za koga radi predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović.

Prema pisanju današnjeg Jutarnjeg lista, “djed Marijana Handžekovića bio je mason, a otac partizan”. Također, današnji Večernji list je objavio “kako Hanžeković nije skrivao da je bio mason i član Trilaterale”.

Uvijek sam govorio i pisao kako će Kolinda Grabar-Kitarović svoje pravo lice otkriti u ovakvim trenutcima, kad na drugi svijet budu odlazili njezini prijatelji koji su tijekom svojeg života, za đavolske ideje i planove, radili protiv vitalnih interesa svojeg vlastitog – hrvatskog naroda. Sreća je što postoji Bog i što nitko na ovom svijetu ne živi vječno, a posebno ne zli ljudi, koji su cijeli svoj život pokušavali dokazati kako nema Boga.

Hrvatski narode, nemoj vjerovati Kolindi Grabar – Kitarović ni onda kad nas svojim velikim osmjehom i domoljubnim porukama pokušava uvjeriti da radi u interesu Hrvatske.

 

Zakon protiv govora mržnje na internetu bit će korišten za cenzuru slobode govora i mišljenja u Hrvatskoj

Antun Babić

Zakon protiv govora mržnje na internetu bit će korišten za cenzuru slobode govora i mišljenja u Hrvatskoj

Nakon najnovije zabrane objavljivanja na Facebooku od 30 dana nemam više nikakve sumnje kako se najavljeni «Zakon protiv govora mržnje na internetu» nije u planju zbog sprečavanja diskriminacije i mržnje na internetu, nego zbog uvođenja rigorozne cenzure slobode govora i mišljenja u Hrvatskoj. Facebook je samo dobrodošao kao izgovor, koji treba zamazati oči slabo informiranim građanima u Republici Hrvatskoj. Glavni cilj tog vrlo opasnog zakona bit će hrvatski domoljubi, koji su politički protivnici protuhrvatske politike predsjednika Vlade Republike Hrvatske Andreja Plenkovića. Zapravo je, u mojem slučaju, taj planirani zakon već na djelu.

Jučer, 21. siječnja 2018., dobio sam novu obavijest Facebooka da idućih 30 dana neću moći ništa objavljivati zbog toga što se u svojim objavama nisam pridržavao «standarda zajednice», ma što to značilo. Kako nisu mogli naći ništa u mojim objavama u zadnjih nekoliko godina, a što bi i jednom riječju bilo protiv «standarda zajednice», kao izgovor našli su jednu fotografiju, koju sam uz komentar objavio 8. svibnja 2014. godine, dakle prije gotovo četiri godine.

Prije nego što razjasnim kontekst u kojem sam tu fotografiju objavio, želim informirati čitatelje kako nikada u svojih 40 godina novinarstva nisam u svojim tekstovima upotrijebio ni jednu jedinu riječ koja je bila prostačka, koja je pozivala na nasilje ili koja je imala ma i najmanji prizvuk diskriminacije na temelju rase, vjere ili spola. Kao glavni urednik dvaju hrvatskih mjesečnika u Australiji, deset godina bio sam član Australske novinarske udruge glavnih urednika, u kojoj su bili članovi i glavni urednici najpoznatijih australskih dnevnih listova. Nepristojnost jednostavno nije moj stil.

Sramotni napad na prvog hrvatskog predsjednika

Dotična fotografija, koju ponovno objavljujem, prikazuje rukovanje Hitlera i maršala Philippea Pétaina, predsjednika Višijevske Francuske, koja je usko surađivala s Nacističkom Njemačkom od srpnja 1940. do kolovoza 1944. godine. Fotografija je objavljena uz moj komentar, koji je bio reakcija na izjavu francuskog filozofa BernardHenrija Lévyja da je prvi predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman bio «nacionalsocijalist i mali Putin». To je bio stvaran govor mržnje.  Levy je također dodao kako je Putin, zapravo, današnji Mussolini. Levy je takvu izjavu dao u svojem govoru na Europskom trgu u Zagrebu 7. svibnja 2014. godine (Večernji list od 8. svibnja 2014.)

Osim skretanja pozornosti na činjenicu da je Višijevska Francuska surađivala s Nacističkom Njemačkom, u mojem postu nisam upotrijebio nijednu uvredljivu riječ, pa je kao izgovor za moju kaznu od trideset dana zabrane objavljivanja na Facebooku iskorištena slika Hitlera i maršala Pétaina. Inače, ta fotografija nije nigdje na svijetu zabranjena i često se i danas objavljuje u povijesnim priručnicima, znanstvenim i novinskim člancima o suradnji Višijevske Francuske i Hitlera. Samo se pitam bi li Facebook zabranio da netko na Facebooku objavi fotografiju poglavnika NDH Ante Pavelića i Hitlera kao dokaz suradnje NDH s Nacističkom Njemačkom? Sumnjam.

Duboko sam uvjeren kako moja kazna nema nikakve korelacije sa slikom maršala Pétaina i Hitlera, već s mojim sve zapaženijim žestokim i legitimnim kritikama vladajućih političara na društvenim mrežama, uključujući i Facebook. To se prije svega odnosi na premijera Plenkovića i savjetnika predsjednice Republike Hrvatske dr. Matu Granića. Na takav zaključak navodi me i činjenica da je fotografija od prije gotovo četiri godine mogla biti povodom za izricanje kazne od 30 dana odmah nakon objavljivanja vrlo čitanoga komentara o nastupu Mate Granića u televizijskoj emisiji Otvoreno od 18. siječnja 2018. Naravno, to nije jedini razlog zašto Plenković poduzima ovakve korake da bi me se ušutkalo. Prije mjesec dana najavio sam osnivanje političke stranke, koja će se beskompromisno boriti za spas Hrvatske od utapanja u jedinstvenu europsku državu. Naravno, nisu ostali nezamijećeni ni moji oštri komentari na televiziji na račun Plenkovićeve nesumnjive potpore globalističkoj politici, koja se bori protiv postojanja suverenih i samostalnih država.

Suradnja Facebooka i vlada raznih država

Da moje ozbiljne sumnje o suradnji Vlade Republike Hrvatske i Facebooka u ograničavanju slobode govora i mišljenja nisu plod moje bujne mašte potvrđuje i izjava Facebookovih djelatnika Monike Bickert i Chrisa Sonderbyja iz 2015. godine. Oni su u toj izjavi istaknuli kako nije rijedak slušaj da Facebook donosi zabrane objavljivanja i na traženje vlada brojnih zemalja. To je zastrašujuća najava kraja demokracije i uvođenja globalne diktature, koja neće ostaviti nimalo prostora ni za kakav otpor pojedinca, a posebno ne za slobodu govora i mišljenja.

Evo što o planiranom «Zakonu protiv govora mržnje na internetu» kažu hrvatski domoljubni političar Zlatko Hasanbegović i odvjetnica Vesna Alaburić. «Uvijek postoji opasnost da se u ime političke korektnosti pojam govora mržnje zlorabi kao neka vrsta ideološke toljage, sredstva za cenzuru ili ograničavanje slobode misli uopće, smatra zastupnik stranke «Neovisni za Hrvatsku» Zlatko Hasanbegović (Radio Slobodna Europa, 17. siječnja 2018.)

Odvjetnica Vesna Alaburić kaže: «Jer tu, po mom mišljenju, može doći do takvog dar-mara, takve diskriminacije u eliminiranju spornih sadržaja koji objektivno, do eliminiranja sadržaja koji objektivno ima pravo egzistirati u javnom komunikacijskom prostoru da je ukupna šteta od primjene takvog zakona neusporedivo veća od koristi. Jer, najpogubnije što se može dogoditi je da ugušimo slobodu govora, pa onda nemamo mrzilačke sadržaje, ali nemamo ni javnu raspravu o temama od javnog interesa» (Radio Slobodna Europa, 17. siječnja 2018.).

Što o slobodi govora kažu Opća deklaracija UN-a o ljudskim pravima, Ustav Republike Hrvatske i Europski sud za ljudska prava?

Rezolucijom br. 217/III od 10. prosinca 1948. godine Opća skupština Ujedinjenih naroda usvojila je i proglasila «Opću deklaraciju o ljudskim pravima». U članku 19. te rezolucije piše: ‘Svatko ima pravo na slobodu mišljenja i izražavanja: to pravo uključuje slobodu zadržavanja mišljenja bez uplitanja i slobodu traženja, primanja i širenja informacija i ideja putem bilo kojeg medija i bez granica’.

O slobodi govora i mišljenja u Ustavu Republike Hrvatske, članak 38., piše: «Jamči se sloboda mišljenja i izražavanja misli…»

Europski sud za ljudska prava već je 1976. godine u predmetu Handyside protiv Ujedinjenog Kraljevstva izrazio svoje mišljenje što razumijeva pod izrazom pravo na slobodu izražavanja i koja je njegova uloga u demokratskom društvu, ustvrdivši: „Sloboda izražavanja predstavlja jedan od bitnih temelja takvog društva, jedan od bitnih uvjeta za njegov napredak, kao i za razvoj svakog čovjeka… Ona se odnosi ne samo na ‘informacije’ ili ‘ideje’ koje primamo s naklonošću ili smatramo neškodljivim ili nevažnim, već i na one koje su uvredljive, šokantne ili uznemiravajuće za državu ili bilo koji dio pučanstva”.

Ukoliko vladajuća oligarhija u Hrvatskoj uistinu želi ukinuti civilizacijska dostignuća kad je riječ o ljudskim pravima, a posebno o pravu slobode govora i  razmišljanja neka to otvoreno kaže. A da joj je to uistinu u planu vidimo ne samo iz pripreme “Zakona protiv govora mržnje na internetu”, nego i promjene Poslovnika u Hrvatskom saboru, koja bi trebala ograničiti slobodu govora od naroda izabranim zastupnicima.

Kraj demokracije

Američki predsjednik Thomas Jefferson izjavio je još tamo daleke 1825. godine “kako će kraj demokracije i poraz Američke revolucije doći onog trenutka kad vlada padne u ruke institucijama koje posuđuju novac i korporacija koje su nezasitne u bogaćenju”. To se već dogodilo ne samo u Americi, nego i u Republici Hrvatskoj.

U zaključku moram još jedanput izraziti moju duboku sumnju kako nisam baš nekakva svjetska faca da Facebook svaki dan istražuje svoje moje postove unazad četiri godine kako bi mi zabranio korištenje Facebooka. Kad dožive politički poraz i odu s vlasti, a to će se sigurno dogoditi, pokazat će se da je to bilo djelo domaćih i diktaturi sklonih političara, koji žive u strahu da se do kraja ne razobliče njihova golema pljačka hrvatskog gospodarstva i njihovo služenje tuđim vlastodršcima. Njihov strah toliko je velik da se boje čak i starih i nemoćnih ljudi koji osim pisanja nemaju nikakvo drugo oružje u svojim rukama.

Hrvatski su domoljubi pod svakodnevnim nadzorom

Da bude sasvim jasno, ta je diktatura usmjerena samo prema hrvatskim domoljubima koji žele spasiti silno ugroženi hrvatski narod i hrvatsku državu. Kao što već sada vidimo, ona neće biti primjenjivana na Frljića, i njemu sličnje mrzitelje Hrvatske, koji slobodno izvodi javne performase, čija bi degutantsnost zgrozila čak i Amerikance, ljude koji uživaju najveću razinu slobode govora na svijetu.

U Australiji, gdje sam više od dvadeset godina bio politički emigrant, pisao sam slobodno protiv Titove Jugoslavije i australske politike podržavanja komunističke Jugoslavije. Nikad mi nitko nije ništa zabranjivao. U toj demokratskoj zemlji nikada se nisam osjećao toliko ugrožen kao danas u “slobodnoj i samostalnoj hrvatskoj državi”, kojoj sam posvetio pola stoljeća mojeg života. No, svemu dođe kraj, pa će tako iz života hrvatskog naroda nestati i današnji “hejteri” hrvatske države na najvišoj političkoj i umjetničkoj sceni. Dragi Bog je bio i dalje će ostati uz hrvatski narod.

U Zagrebu 22. siječnja 2018.

 

Očenašek Mate Granić sramoti predsjednicu Kolindu Grabar-Kitarović

OČENAŠEK GRANIĆ SRAMOTI PREDSJEDNICU KGK

Sinoćnja emisija Otvoreno pokazala je svu bijedu Očenašeka Mate Granića, savjetnika predsjednice Republike Hrvatske Kolinde Grabar – Kitarović. U raspravi o jednoj od najvažnijih tema u Hrvatskoj danas – teška situacija hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini, Mate Granić je još jedanput pokazao kako je najveći muljator u hrvatskoj politici od 1991. godine i da se iza imidža Očenašeka zabravo nalazi brutalan karakter, koji je za svoje interese spreman gaziti preko leševa. 

Graniću ne treba nikada vjerovati, jer sve radi za vlastiti interes i iz oportunizma. Kao američki igrač, koji je radio iza leđa predsjedniku Tuđmanu, Graniću nikada nije bilo iskreno stalo do Hrvata u Bosni i Hercegovini. Nažalost, zbog Mate Granića Kolinda Grabar-Kitarović će izgubiti puno glasova na sljedećim predsjedničkim izborima. Mi nikada nećemo znati što je Granić iza leđa Tuđmanu govorio Amerikancima. Velika je tajna zašto je Granić najbliži i najpovjerljiviji savjetnik današnje predsjednice hrvatske države. Nije to dobro za Hrvatsku.

 Ne treba zavaravati hrvatsku javnost

Jako je štetno zavaravati hrvatsku javnost u Republici Hrvatskoj i hrvatski narod u Bosni i Hercegovini kako hrvatska diplomacija može utjecati na geopolitičke interese velikih sila, a prije svega SAD-a. U razgovoru u Sarajevu prošle godine s jednim američkim diplomatom još jedanput sam dobio potvrdu da SAD žele graditi neko imaginarno građansko društvo u Federaciji BiH. Bošnjaci su od Amerikanaca dobili zeleno svjetlo da zgaze Hrvate u BiH. Budući su velika sila Amerikancima nije nikakav problem za svoje interese žrtvovati hrvatski narod u Bosni i Hercegovini. To su već puno puta učinili s drugim narodima diljem svijeta. 

U Američkom Kongresu 1993. i 1995. godine imao sam veliki broj razgovora o Bosni i Hercegovini s kongresmenima i njihovim savjetnicima, koji su zapravo bili ili neznalice ili su ih američki diplomati na terenu potpuno krivo informirali. Rekao sam im da niti jedna europska ili svjetska sila u zadnjih petsto godina nije trajno riješila probleme koji postoje na području sadašnje Bosne i Hercegovine, pa neće ni SAD. Tada sam otvoreno istaknuo kako će se međunarodna zajednica najmanje još jedno stoljeće aktivno baviti Bosnom i Hercegovinom. To je gorka istina, a sve drugo su muljanja političara zbog njihovih osobnih interesa.

S druge strane, SDP-ovac Joško Klisović otvoreno je pokazao kako mu je hrvatsko domoljublje najmanje važna stvar u životu. On je čisti gobalist, poput Plenkovića, koji jedva čeka da Srbija i Bosna i Hercegovina uđu u Europsku uniju. Ako Klisović ozbiljno misli da će to riješiti napetosti i sukobe između Srba, Bošnjaka i Hrvata u Bosni i Hercegovini, onda treba što brže odustati od ambicije da u eventualnoj novoj vladi SDP-a dođe na mjesto ministra vanjskih poslova. Bila bi to katastrofa za Hrvatsku.

Budućnost pripada mladim suverenistima kao što je Marijan Knezović

Iako nije imao puno prilike reći sve što je želio, oduševio me je mladi Marijan Knezović. Pokazao je ne samo hrabrost i odlučnost nego i veliko vladanje materijom. Ponudio je trajno jedino moguća rješenja za opstanak koliko toliko jedinstvene Bosne i Hercegovine. Osim toga za njegovu životnu dob i činjenicu da još studira, pokazao je kako je ne samo ravnopravan nego i superioran u razgovoru s tobožnjim visokim političarima i stručnjacima. 

Iako mi je to jako teško reći, državnoj tajnici Zdravki Bušić preporučam da se što rijeđe pojavljuje u medijima, a posebno ne u televizijskim raspravama. Neka ostane iza kulisa, gdje vrlo dobro obavlja svoj posao.

 

Jesam li gusak u magli?

JESAM LI GUSAK U MAGLI?

Dragi prijatelji, imam jedno ozbiljno pitanje za sve vas. Naime, prošlog sam vikenda bio na Sljemenu. Padao je snijeg i bila je magla. Išao sam malo prošetati zbog vježbi koje moram raditi. Osoba koja je bila sa mnom fotografirala me s leđa iz daljine. Danas sam dobio sliku s kojom sam silno impresioniran.

Fotografija je u mojem mozgu automatski generirala bezbroj različitih tumačenja. Akademski slikar bi vjerojatno dobio inspiracju za nekakvo umjetničko djelo. No, kako se gotovo cijeli život bavim hrvatskom politikom, prva misao koja mi se nametnula bila je poruka Stjepana Radića članovima Narodnog vijeća 1918. godine da ne idu u Beograd kao guske u magli. Danas, 100 godina kasnije, svi znamo koliko je Radić tada bio u pravu, i kakve su strašne posljedice za hrvatski narod nastale zbog toga što su tadašnji hrvatski političari otišli u Beograd kao guske u maglu.

Nažalost, jedno stoljeće kasnije nalazimo se u vrlo sličnoj situaciji. Hrvatski političari, na čelu s premijerom Plenkovićem, kojeg možemo usporediti s Antom Trumbićem, danas redovno idu u Bruxelles kao guske u maglu. Zbog guste političke magle hrvatski političari ne vide ili ne žele vidjeti opasnost koja Hrvatskoj prijedi od dolazeće Ujedinje Europske Države.

Tko je zapravo “gusak u magli”?

Moje pitanje glasi: tko je zapravo gusak u magli? Plenković koji stalno hodočasti u Bruxelles, gdje ga čeka ponižavajuće štipanje zadnjice, ili pak ja sa svojim upornim upozoravanjem o velikim opasnostima koje čekaju hrvatski narod i Republiku Hrvatsku ukoliko se nastavi sadašnja globalistička i sluganska politika Vlade Republike Hrvatske? Vjerujte mi, nakon stvaranja Ujedinjene Europske Države sadašnji premijer Plenković bi u Hrvatskoj mogao imati samo ulogu koju je u Zagrebu imao ban Khuen Hedervary, koji je u ime Budimpešte u Hrvatskoj vladao željeznom rukom, ili bi pak mogao biti glavni namjesnik Bruxellesa u Zagrebu, nešto slično što je Vladimir Bagarić bio u komunističkoj Jugoslaviji – Titov prvi čovjek u SR Hrvatskoj.

Svjestan sam kako su moje šanse jako male da barem donekle osvijestim zaslijepljen i politički apatičan hrvatski narod. Ipak, prije nego što umrem neće mi biti žao, što sam bio “gusak u magli”, koji je do kraja vjerovao u ideju suverene i demokratske hrvatske države, u kojoj će vladati Hrvati, a ne stranci.

Stranica 1 od 3

Powered by WordPress & Theme by Anders Norén