Hrvatska ima izdajničku i projugoslavensku diplomaciju

Nakon odlaska Vesne Pusić s dužnosti ministrice vanjskih poslova i europskih integracija te dolaska koalicijske vlade HDZ-a i Mosta na vlast bio sam silno optimističan kako se više nikada neće ponoviti tako loše i izdajničko razdoblje u radu hrvatske diplomacije, kao u vrijeme Vesne Pusić. Po ne znam koji puta od povratka u Hrvatsku 1990. godine ponovno sam se teško prevario i duboko razočarao. Nakon kratkotrajnog mandata dr. Mire Kovača, s kojim se nisam uvijek slagao, ali koji je nedvojbeni hrvatski domoljub, koncem 2016. došla je Plenkovićeva vlada i za ministricu vanjskih poslova postavljena je činovnica Marija Burić Pejčinović. Nakon njezinog imenovanja odmah sam izrazio veliku zabrinutost. Godinu dana kasnije pokazalo se da je u katastrofalnom i izdajničkom vođenju vanjske politike Republike Hrvatske Vesna Pusić dobila ozbiljnu konkurenta u ministrici Mariji Burić Pejčinović, koja zapravo provodi politiku predsjednika Vlade Andreja Plenkovića.

Izložba o Jasenovcu u Ujedinjenim narodima, nakon niza teških poraza hrvatske vanjske politike (osuda šestorice hrvatskih generala na Haaškom sudu, gubitak velikog dijela Savudrijske vale na Arbitražnom sudu, itd.), u cijelosti je razotkrila izdajničku i antihrvatsku djelatnost, tj. nečinjenje hrvatske diplomacije diljem svijeta. Nakon smrti predsjednika Tuđmana u prosincu 1999. godine hrvatska diplomacija postala je instrument za sustavnu  detuđmanizaciju u svim zemljama svijeta gdje djeluje hrvatska diplomacija. To znam iz osobnog iskustva kad sam 2004. u Veleposlanstvu RH u Dublinu vodio tešku borbu protiv veleposlanika Nenada Preloga, kuma Vesne Pusića, koji je pred Ircima sustavno blatio predsjednika Tuđmana.

Nagrada za protuhrvatsko djelovanje

Nažalost, pod utjecajem tada Tuđmanovog bliskog suradnika Hrvoja Šarinića i ministra vanjskih poslova Mate Granića, i u vrijeme Tuđmana u Ministarstvo vanjskih poslova infiltriran je veliki broj udbaša, Jugoslavena i djece komunista. Iako je teško za povjerovati, ali to je činjenica, negativna selekcija veleposlanika i drugih diplomata nastavlja se sve do danas. U toj negativnoj selekciji sudjeluje cijeli državni vrh. Uzmimo samo slučaj notorne progoniteljice hrvatskih domoljubnih diplomata dr. Vesne Cvjetković, koju je nakon odlaska Milanovićeve vlade predsjednica Kolinda-Grabar-Kitarović nagradila veleposlaničkim mjestom u Austriji. To je jednako kao da ste dobili na lutriji. Umjesto kazne, Vesna Cvjetković biva debelo nagrađena. Kakav je to onda primjer za ostale diplomate – budite protuhrvatski nastrojeni i bit ćete nagrađeni.

Bilo bi sasvim pogrešno tvrditi kako u Ministarstvu vanjskih poslova nema djelatnika koji se snažno osjećaju hrvatskim domoljubima i koji bi svoj posao radili savjesno i u interesu Republike Hrvatske, da se na čelu Ministarstva vanjskih poslova ne nalaze osobe, kojima nije teško, za dobru plaću, otvoreno raditi istovremeno za Republiku Srbiju i Republiku Hrvatsku. Tako nešto je bez presedana u cijelom svijetu. U drugim državama takav izdajnički rad je moguć samo ako je djelatnik Ministarstva vanjskih poslova tajno vrbovan kao špijun neke druge države. Nažalost, u Hrvatskoj se to radi otvoreno i bez ikakvih konsekvenci za osobu koja to čini.

Izložba u UN-u – «Jasenovac – pravo ne zaborava»

Zbog nametnutog straha hrvatski diplomati jednostavno ne rade ništa, ili što manje, na zastupanju interesa Republike Hrvatske, što je glavna dužnost svakog diplomata. Od nekoliko stotina hrvatskih diplomata u svijetu jedva da se može naći nekoliko primjera njihovih javljanja u medijima država primateljica, u kojima objašnjavaju ili negiraju još uvijek grozne napade na Republiku Hrvatsku i dostojanstvo i integritet hrvatskog naroda. Na primjer, i usporedbe radi,  prije uspostave hrvatske države 1991. godine, desetljećima nije bilo tjedna da u zapadnih zemalja nije medijima i političarima upućeno pismo u kojem su hrvatski iseljenici i politički emigranti opovrgavali laži koje je o Hrvatima u svijet slao Beograd.

Hrvatski diplomati u inozemstvu žive u strahu od Jugoslavena na Zrinjevcu

Nažalost, danas hrvatski diplomati bježe kao vrag od tamjana kad se u medijima država u kojima služe pojavi negativan i provokativan članak o NDH, genocidnosti hrvatskog naroda, ili pak povezivanje blaženog Alojzija Stepinca s ratnim zločinima u Hrvatskoj u vrijeme Drugog svjetskog rata. Hrvatski diplomati u svijetu žive u strahu da bi njihova i najbanalnija reakcija na takve napise u stranim medijima mogla za njih imati teške posljedice u Zagrebu. Boje se da će biti optuženi da su hrvatski ekstremisti i ljubitelji NDH.

Da je tako vidimo i po tome kako su hrvatski diplomati u UN-u, na čelu s projugoslavenski i lijevo orijentiranim veleposlanikom Vladimirom Drobnjakom, mjesecima spavali i ignorirali pripremu «Jasenovac – pravo ne zaborava». Veliko protuhrvatsko značenje te izložbe u sjedištu UN-a ne smije se nikako podcijeniti. To je najgori i najstrašniji primjer oživljavanja srbijanske protuhrvatske promidžbe u svijetu. Treba istaknuti, kako će misije svih država svijeta pri UN-u o toj izložbi poslati službena izviješća svojim vladama. Izložba je pripremana mjesecima, a hrvatska diplomacija nije ništa, do zadnjeg trenutka, učinila da barem pokuša unaprijed ograničiti (damage control) katastrofalne posljedice izložbe u UN-u.

Ministrica Burić Pejčinović treba podnijeti ostavku

Hrvatski domoljubi u Republici Hrvatskoj i diljem svijeta trebaju zatražiti da zbog tog velikog propusta i izdajničkog nečinjenja ministrice vanjskih poslova Marije Burić Pejčinović, koja je kao ministrica odgovarna za rad, ili loše rezultate, Ministarstva vanjskih poslova u europskih integracija, odmah podnese ostavku U svim drugim državama svijeta za takav veliki propust najmanje što bi se dogodilo je povlačenje veleposlanika iz Misije pri UN-u i ostavka ministra ili ministrice vanjskih poslova, a bila bi uzdrmana i cijela vlada.

Kako smo to radili mi u iseljeništvu i političkoj emigraciji?

Uz ovaj komentar objavljujem i moj članak koji sam, kao glavni urednik novina Hrvatska sloboda u Australiji, napisao tijekom velike beogradske i židovske kampanje protiv Hrvata u Australiji tijekom 1986. godine. Naravno, takve komentare pisali su i drugi hrvatski iseljenici u Australiji i diljem svijeta. Također želim napomenuti kako sam za vrijeme moje dužnosti generalnog konzula RH u Melbourneu od 2008. do 2013. uspio blisko povezati hrvatsku i židovsku zajednicu u australskoj državi Viktoriji i diljem Australije. O tom postignuću pisali su australski mediji, a parlament države Viktorije odao mi je priznanje za taj trud pomirenja između dvije važne etničke zajednice. Za razliku od brojnih drugih diplomata ja se kao hrvatski diplomat nisam nikada bojao ustrajno i nepopustljivo zastupati interese moje Hrvatske. Ako imate diplomate koji vole svoju zemlju, diplomacija je veliko i važno oružje u obrani interesa svake države. Velika je tragedija, i opasnost, što Republika Hrvatske nema, u velikoj većini, takve diplomate.

Protuhrvatska kampanja ljevičara u Australiji

«U prošlom smo broju Hrvatske slobode donijeli kratku vijest da se priprema nova hajka na nas Hrvate u Australiji. Izvor za tu vijest bio je članak u vrlo uglednom australskom dnevniku iz Melbournea The Age od 3. travnja o. g. U članku pod naslovom Da li mi skrivamo nacističke kriminalce najavljena je serija od pet programa na državnoj radiopostaji ABC u kojoj će biti izneseni podatci o navodnim „nacističkim kriminalcima“ u Australiji, od kojih neki i danas imaju vodeće uloge u emigrantskim političkim organizacijama. Iako u članku nismo mi Hrvati bili spomenuti niti jednom riječju, dalo se naslutiti da se radi o, u Jugoslaviji planiranom, napadu na vrlo aktivnu hrvatsku državotvornu zajednicu u Australiji. Naime, u članku je iznesen podatak da su priređivači programa imali na raspolaganju jugoslavenske arhive o „ratnim kriminalcima“.

I zaista, već u prvom programu 13. travnja 1986., a da taj datum nije slučajno izabran pokazat će kasniji razvoj događaja, vidjelo se odmah da je cijela serija režirana u Jugoslaviji i da je povremeno spominjanje Ukrajinaca, Mađara i drugih samo taktički potez priređivača programa. Kao što se i očekivalo, čitav prvi program, skoro sat vremena, bio je posvećen događanjima iz NDH i g. Srećku Roveru kojeg su voditelji programa, na osnovi jugoslavenskih dokumenata, proglasili „nacistom i ratnim zločincem“. Voditelji programa, kojem je dano ime Nacisti u Australiji, Australac Mark Aarons i Amerikanac John Loftus već su nakon prvog programa zatražili od australske vlade da ispita prošlost g. Srećka Rovera i da ga na temelju njihovih podataka, dobivenih od Jugoslavije, deportira u Jugoslaviju.

Prvi sat programa izazvao je prilično veliku pozornost ostalih australskih sredstava informiranja. U cijeli slučaj umiješao se i Izvršni odbor židovskog kongresa u Australiji. Predsjednik g. Leslie Caplan izjavio je nakon prvog programa da nije baš previše impresioniran optužbama iznesenim u programu. Gosp. Caplan izjavio je da je bio posebno iznenađen time što je u prvom dijelu programa imenovana samo jedna osoba, iako je bilo najavljeno da postoji lista od nekih 150 „ratnih kriminalaca“ u Australiji. O programu je komentirao predsjednik Udruženja cionista u Australiji g. M. Lieber koji je izjavio da on nije baš siguran da ima nacističkih ratnih kriminalaca u Australiji.

Osim Židova, na program su reagirali i Ukrajinci. Njihov predstavnik dr. M. Lawrinsky, inače predavač na sveučilištu u Melbourneu, izjavio je da zahtjevi za ispitivanjem prošlosti navodnih „ratnih zločinaca“ mogu pogoditi mnoge nevine ljude. Osim toga, on je rekao da je KGB davao podatke za slična ispitivanja u SAD-u i Kanadi i da Sovjeti imaju razloga da diskreditiraju etničke skupine iz država koje se sada nalaze pod okupacijom Sovjetske Rusije.

«Nacisti u Australiji»

Iako je to već u prvom programu bilo očigledno, sumnje Hrvata u Australiji da se iza programa Nacisti u Australiji nalazi Jugoslavija, pokazale su se potpuno opravdane nakon drugog programa u nedjelju 20. travnja. U tom je programu optužena cijela hrvatska državotvorna zajednica u Australiji zbog njezina protujugoslavenskog djelovanja. Voditelji programa išli su čak tako daleko da su na osnovi jednog članka u Hrvatskom tjedniku optužili cijelu hrvatsku zajednicu da priprema terorističke akcije protiv jugoslavenskih diplomatskih predstavništva u Australiji i njihovog osoblja. Jugoslavenski utjecaj u programu razotkriven je i po tome što je u napadima na hrvatsku zajednicu sudjelovao i jedan bivši australski policajac koji je bio jedan od sudionika hajke na Hrvate u Australiji 1973. godine. I tom je prilikom Jugoslavija dala australskoj vladi veliku listu imena Hrvata koje treba vratiti u Jugoslaviju zbog protujugoslavenske aktivnosti u Australiji. Da cijela stvar bude očiglednija, taj je bivši policajac napao i samu australsku policiju zbog toga što je ona navodno „digla ruke od nas Hrvata i što nam dozvoljava da radimo što hoćemo“.

I australska sredstva informiranja vrlo su brzo došla do zaključka o tome što se programom želi postići pa su prestala izvješćivati o programu. No, kad se očekivalo da će se prašina sleći i da će sve ostati na kontraverznom programu na radiju ABC, u ponedjeljak 21. travnja protuhrvatskoj kampanji u Australiji pridružio se i državni televizijski kanal ABC s programom Four Corners koji je bio snimljen u Jugoslaviji i Australiji. Bio je to do sada najgori prikaz NDH i hrvatskog ratnog režima na televiziji u Australiji. Naravno, uz slike o navodnim klanjima u Hrvatskoj za vrijeme rata prikazana je i proslava 10. travnja o. g. u Sydneyju i slika dr. A. Pavelića na pozornici. Reporteru ABC-a bilo je to dovoljno da zaključi da se cijela hrvatska zajednica u Australiji nalazi pod utjecaja sljedbenika dr. A. Pavelića.

Radnička stranka protiv Hrvata

Nakon tog programa na televiziji nikoga u hrvatskoj zajednici u Australiji nije iznenadila vijest da je i član lijevog krila vladajuće Radničke stranke u Parlamentu države NSW g. Walker zatražio od federalne vlade da uspostavi kraljevsku komisiju koja bi ispitala emigraciju nacista u Australiju poslije rata. Gosp. Walkeru pridružio se i član federalnog parlamenta i vladajuće Radničke stranke L. Kent, inače jugoslavenskog podrijetla i član lijevog krila te stranke. I on je zatražio da se uspostavi komisija koja bi ispitala dolazak „nacista u Australiju“ i, naravno, njihovu deportaciju u zemlje iz kojih su nakon rata pobjegli. Ministar za imigraciju i etnička pitanja g. C. Hurford odbio je te pozive za uspostavu kraljevske komisije, ali uz napomenu da australska vlada i dalje prati razvoj događaja.

Tko su sastavljači programa Nacisti u Australiji? Mark Aarons je, prema članku u dnevniku The Age, „član obitelji koja ima dugu povijest u djelovanju Komunističke partije u Australiji“. Kao što se očekivalo, Aarons je izjavio da to nije utjecalo na njega prilikom priređivanja programa. Drugi glavni priređivač programa, John Loftus, Amerikanac je irskog podrijetla koji je donedavno bio član specijalne komisije pri američkom ministarstvu za pravosuđe, čiji je zadatak bio pronalaženje prijašnjih nacista u SAD-u. O kakvom je čovjeku riječ vidi se po izjavi g. C. R. Allena, pisca jedanaest knjiga o fašizmu i rasizmu i vodećem američkom stručnjaku za pitanje skrivanja nacista u SAD-u. Prema pisanju australskog dnevnika The Sun od 18. travnja o. g., g. Allen je za Loftusa izjavio sljedeće: „On preuveličava otkrića rutinski kao kad čovjek pita koliko je sati. On tvrdi da ima senzacionalnih dokumenata svih vrsta, koji ustvari ne predstavljaju ništa novo.“

Jugoslavenska kampanja protiv Hrvata u Australiji

Najnovija kampanja Jugoslavije protiv Hrvata u Australiji predstavlja promjenu taktike. Naime, 1973. godine, i tada je na vlasti bila Radnička stranka koja ima vrlo jako lijevo krilo, Jugoslavija je htjela direktno diktirati Australiji što mora učiniti s Hrvatima. Kao predigru tadašnjim jugoslavenskim zahtjevima za izručenjem mnogih hrvatskih djelatnika, Jugoslavija je preko svojih agenata orkestrirala seriju bombaških akcija u Australiji i za ta teroristička djela optužila je Hrvate. Međutim, od tog vremena australske su vlasti došle do spoznaje da su se iza tzv. hrvatskog terorizma u Australiji nalazili jugoslavenski agenti pa je Jugoslavija sada prisiljena mijenjati taktiku. Budući da su Australci vrlo ponosni ljudi i da ne dozvoljavaju nikome da se miješa u njihove nutarnje stvari, Jugoslavija je odlučila da preko svojih ideoloških istomišljenika u australskim sredstvima informiranja i među članovima Radničke stranke pokuša zaobilaznim putom postići ono što joj nije uspjelo postići 1973. godine.

No, ako je suditi po reakciji hrvatske zajednice u Australiji i privatnim izjavama mnogih uglednih Australaca, Jugoslavija će i ovaj put doživjeti težak poraz u Australiji. Koliko zbog groznih slika o navodnim zločinima u Hrvatskoj za vrijeme rata (a nije isključeno da prikazane slike ustvari prikazuju ubijanje Hrvata 1945.) toliko i zbog do sada neviđene pristranosti i neobjektivnosti jednog televizijskog programa, došlo je do snažene reakcije u svim hrvatskim zajednicama diljem Australije. Stotine Hrvata nazvale su ABC radio i televiziju, a u subotu 10. svibnja u svim većim gradovima Australije bit će održane hrvatske demonstracije pred zgradama ABC radija i televizije. Iz glavnog grada Canberre doznajemo da su tamošnji Hrvati već poveli i sudski postupak protiv ABC televizije zbog klevetanja hrvatske zajednice u Australiji. ABC se našao i na udaru vrlo utjecajnih Ukrajinaca u Australiji. Trideset i jedna ukrajinska organizacija u Australiji dala je oglas u dnevniku The Canberra Times protiv ABC-a i te su istodobno povele sudski postupak protiv te radijske stanice.

U programu Nacisti u Australiji, pored g. Rovera, za kolaboraciju s Nijemcima optužuje se i Slovenac g. Lj. Urbaničić, ugledni i utjecajni član Liberalne strane u državi NSW. Jugoslavija traži izručenje g. Urbančića zbog njegove navodne suradnje s generalom Rupnikom u Sloveniji za vrijeme rata. Naravno, Jugoslavija ne traži izručenje četnika ili drugih Srba koji su služili Dražu Mihajlovića ili Nedića za vrijeme rata. I tu se vidi da se selekcija ljudi koje treba optužiti i onda tražiti njihovo izručenje vodila po velikosrpskom receptu iz Beograda. Hajka na Slovence i Hrvate u Australiji samo je odraz stanja u Jugoslaviji. Nadajmo se da će ova hajka na Urbančića otvoriti oči Slovencima u Sloveniji i u iseljeništvu koji još uvijek nezainteresirano prate našu hrvatsku borbu s velikosrpskom Jugoslavijom. Slovencima treba biti jasno da bez slobodne države Hrvatske nema ni slobodne Slovenije. Jugoslavija nam je zajednički i smrtni neprijatelj.

Cilj nije Rover, nego cijela hrvatska zajednica u Australiji

U zaključku treba reći da ova zadnja hajka na nas Hrvate u Australiji zapravo predstavlja ne baš malo priznanje čitavoj hrvatskoj zajednici u ovoj zemlji. Da mi Hrvati u Australiji spavamo i da ništa ne radimo, ne bi Jugoslavija nikada tražila izručenje g. Rovera. Jugoslaviju neće spasiti ni izručenje dr. A. Artukovića, a da o g. Roveru, koji je imao beznačajnu ulogu u NDH, i ne govorimo. Cilj nije g. Rover, već čitava hrvatska zajednica u Australiji koja je pokraj svih svojih slabosti danas najjača i najorganiziranija hrvatska državotvorna skupina izvan domovine.

No, svi ti napadi Jugoslavije na hrvatsku zajednicu u Australiji ne samo što nas nisu uspjeli razbiti i uplašiti nego su u nama izazvali još veću odlučnost da ustrajemo do kraja u svojoj opravdanoj borbi za slobodu i državnu suverenost Hrvatske i hrvatskog naroda. Ti jugoslavenski napadi ujedinili su Hrvate Australije do te mjere da smo danas složniji i pametniji nego bilo kada od rata. Da, pametniji, jer nam ti napadi pomažu u suzbijanju naših dugogodišnjih političkih slabosti bolje i djelotvornije nego svi naši vlastiti pozivi na odbacivanje svih vrsta ekstrema u našim redovima».

Ante Babić,

Hrvatska sloboda, svibanj 1986.