Month: siječanj 2018 (Page 2 of 3)

Emisija ZOOM ZAGREB – 26. godišnjica međunarodnog priznanja Republike Hrvatske

Emisija ZOOM ZAGREB od 15.1.2018. -26. godišnjica međunarodnog priznanja Republike Hrvatske

Dragi prijatelji,

Dolje je poveznica na emisiju ZOOM Zagreb od 15.1.2018. – 26. godišnjica priznanja Republike Hrvatske. U emisiji smo su sudjelovani profesor Zdravko Tomac, general Marinko Krešić i moja malenkost. Bilo je vrlo zanimljivo. To je jedna od rijetkih emisija, uz Bujucu, koja dozvoljava otvorenu kritiku današnje političke situacije u Hrvatskoj. Ako imate vremena svakako pogledajte.

Sabotaža jugoslavenskih komunista na Dan međunarodnog priznanja Republike Hrvatske

U povodu 26. obljetnice međunarodnoga priznanja Republike Hrvatske

Jugoslavenski komunisti u Ministarstvu vanjskih poslova pokušali su sabotirati međunarodno priznanje Hrvatske 15. siječnja 1992. godine

Da je uspio pokušaj sabotaže malobrojnih jugoslavenskih komunista u Ministarstvu vanjskih poslova Republike Hrvatske na Dan međunarodnoga priznanja Hrvatske 15. siječnja 1992. godine, danas bi u bilateralnim odnosima između Republike Hrvatske i Austrije ostala jedna velika crna mrlja. Kao što je poznato, uz Svetu Stolicu i Njemačku, Austrija je u međunarodnoj zajednici bila najveći zagovaratelj priznanja Hrvatske.

Na dan kada su države članice Europske zajednice priznale Hrvatsku i otvorile put za kasnije međunarodno priznanje Republike Hrvatske preko 180 država svijeta, tadašnji ministar vanjskih poslova Republike Hrvatske profesor Zvonimir Šeparović bio je u Rimu na sastanku s ministrom vanjskih poslova Italije Gianniem De Michelisom, koji je inače bio vrlo negativno raspoložen prema Hrvatskoj. U to vrijeme obnašao sam dužnost (prvoga) glasnogovornika Ministarstva vanjskih poslova. Oko 11 sati toga dana nazvala me tajnica ministra Šeparovića gospođa Renata Supina, koja više ne živi u Hrvatskoj pa mogu slobodno spomenuti njezino ime, i rekla da austrijski generalni konzul u Zagrebu Andreas Berlaković, koji je bio gradišćanski Hrvat, želi sa mnom razgovarati. 

Kako to nalaže diplomatska praksa u bilateralnim odnosima između država, sve službene note stranih ministarstava vanjskih poslova i stranih diplomatskih predstavništava u Hrvatskoj te pisma predsjednika raznih država o priznanju Republike Hrvatske stizala su u Kabinet ministra vanjskih poslova u Visokoj ulici. Budući je ministar Šeparović bio na putu, gospođa Supina sva je priznanja donosila meni, a ja sam odmah i istodobno kopije tih priznanja, zajedno s priopćenjem za medije, slao predsjedniku Tuđmanu i Tomislavu Marčinku, koji je u to vrijeme obnašao dužnost šefa Informativnog programa HTV-a.

Austrijski generalni konzul Berlaković traži razgovor sa zamjenikom ministra Božidarom Gagrom

Austrijski generalni konzul Berlaković zamolio me da mu, u odsutnosti ministra Šeparovića, dogovorim žuran sastanak sa zamjenikom ministra dr. Božidarom Gagrom. Objasnio mi je da se radi o donošenju diplomatske note u kojoj Austrija obavještava Ministarstvo vanjskih poslova Hrvatske o austrijskom priznanju Republike Hrvatske. Bio je to vrlo kratak razgovor, nakon kojeg sam odmah otrčao na kat iznad svog ureda, gdje je bio ured zamjenika ministra Gagra. Ministarstvo je tada bilo u Visokoj ulici, a Gagro je sjedio u sobi (zanimljiva simbolika) u kojoj je u vrijeme Jugoslavije bio ured Ante Markovića, bivšeg predsjednika Predsjedništva SR Hrvatske i posljednjeg predsjednika Saveznog izvršnog vijeća SFR Jugoslavije.

Gagro odbija primiti Berlakovića

Odmah s vrata zamjeniku Gagri prenio sam razgovor s Berlakovićem i njegov zahtjev da ga Gagro žurno primi. Tada sam doživio šok koji će me pratiti do kraja života. Iz Australije sam se u Hrvatsku vratio 1990. godine i u cijelosti stavio na raspolaganje predsjedniku Tuđmanu i hrvatskom narodu u borbi za stvaranje, obranu i međunarodno priznanje Hrvatske. Hrvatska je još bila u ratu. Vukovar je bio okupiran i sravnjen s lica zemlje samo dva mjeseca ranije, a hrvatski su branitelji i dalje ginuli na raznim bojištima.  Zbog svoje tadašnje potpune naivnosti i dubokog uvjerenja da svi u Hrvatskoj žele slobodnu i samostalnu hrvatsku državu, bio sam sto posto siguran da će dr. Gagro reći da odmah pozovem generalnog konzula Berlakovića da dođe u Ministarstvo vanjskih poslova. Nažalost, na moju nevjericu, dr. Gagro hladno je odgovorio: «Neću ga primiti, zar gospodin Berlaković ne zna koliko dugo vremena generalni konzuli trebaju čekati na sastanak s ministrom ili zamjenikom ministra vanjskih poslova»?

Berlaković tražio pomoć predsjednika Tuđmana

Okrenuo sam se i izišao iz zamjenikove sobe. Bio sam ošamućen. No, kako je to situacija zahtijevala, brzo sam se pribrao i počeo smišljati što ću reći austrijskom generalnom konzulu zašto ga Gagro ne može primiti, a da to bude prihvatljivo. Nazvao sam ga i rekao mu kako je Gagro jako zauzet, ali da je možda najbolje da tu stvar riješimo kad za tjedan dana ministar vanjskih poslova Austrije dr. Alois Mock dođe u službeni posjet Hrvatskoj jer je taj posjet već bio dogovoren. Berlaković me brzo prekinuo i već vidno uzrujan rekao – «Gospodine Babić, molim Vas recite zamjeniku Gagri da ja ovaj sastanak tražim na izričit i osobni zahtjev svog šefa dr. Mocka. Osim note o priznanju Hrvatske, ja sam dobio zadaću da još danas potpišem i sporazum o uspostavi diplomatskih odnosa između Austrije i Hrvatske. Ja donosim sve napisano i vi ne trebate ništa raditi. Mi smo to prije pola sata već učinili sa Slovenijom. To što radimo isključivo je u interesu Hrvatske. Ako me dr. Gagro ne primi, ja ću biti prisiljen zvati predsjednika Tuđmana i tražiti njegovu pomoć». Na tu više nego jasnu i prijateljsku poruku austrijskog generalnog konzula odgovorio sam da ću odmah još jedanput tražiti od Gagre da ga smjesta primi.

Veleizdajničko ponašanje Gagre i drugih jugoslavenskih diplomata u MVP-u

Ponovno sam otišao do zamjenika Gagre i riječ po riječ prenio mu poruku generalnoga konzula Berlakovića. Posebno sam naglasio kako je Berlaković rekao da će morati tražiti pomoć predsjednika Tuđmana ako ga zamjenik Gagro ne primi. Na moje još veće čuđenje, koje je bilo pomiješano s velikom mjerom bijesa, ovoga je puta Gagro bio još rezolutniji.  Rekao je samo ovo: «Neka ide kod Tuđmana, neću ga primiti». Naravno, ja sam nakon toga postao vrlo uzbuđen, a kad sam u takvom stanju znam svašta reći, pa sam Božidara Gagru povišenim glasom dobro izgrdio. No, Gagro nije, zbog moje tada vrlo jake pozicije u Ministarstvu vanjskih poslova i potpore predsjednika Tuđmana, koju sam uživao, uopće reagirao na moj izljev bijesa prema njemu. Već u nekoliko ranijih navrata toga dana Gagro je svojim ponašanjem i izjavama jasno pokazivao kako je još uvjeren da će Jugoslavija preživjeti te da se Hrvatska neće uspjeti održati kao samostalna država. Njegovo odbijanje da primi austrijskoga generalnoga konzula na taj povijesni i sudbonosan dan za Hrvatsku bilo je ravno veleizdaji. U nekim drugim zemljama u ratnim uvjetima takav čin veleizdaje bio bi sankcioniran na puno drastičniji način. Nasreću, Gagro je predstavljao samo manji broj bivših jugoslavenskih komunista i diplomata u Ministarstvu vanjskih poslova koji ipak nisu imali dovoljno snage odigrati fatalnu ulogu u sabotiranju međunarodnog priznanja Hrvatske.

Ovdje također imam potrebu reći da je među bivšim jugoslavenskim diplomatima koji su se stavili na raspolaganje Hrvatskoj bilo sjajnih ljudi, koji su umnogome pomogli Hrvatskoj, ali i nama koji nismo otprije imali diplomatsko iskustvo pa smo tada morali brzopotezno savladati diplomatski zanat. Nažalost, bio je određen broj i onih drugih, koji su prije prelaska u hrvatsku diplomaciju, ali i kasnije, radili za jugoslavenske obavještajne službe SID i KOS. Najteže sam proživljavao situacije kada su se bivši hrvatsko-jugoslavenski i srpsko-jugoslavenski diplomati bacali jedni drugima u zagrljaj na međunarodnim konferencijama (na primjer na sastancima KESS-a) dok je u Hrvatskoj još trajala velikosrpska agresija na našu domovinu. Jednako je teško bilo slušati hrvatske veleposlanike koji su i petnaest godina nakon uspostave hrvatske države diljem svijeta plakali za Jugoslavijom, hvalili komunističkog diktatora i zločinca Tita, a predsjednika Tuđmana nazivali autokratom i diktatorom. Zar je onda čudno što nakon dvedeset I pet godina imamo neučinkovitu i protuhrvatsku diplomaciju. Za vrijeme bivše ministrice vanjskih poslova Vesne Pusić, kao i danas, hrvatska diplomacija nije radila ništa ili je radila protiv interesa Republike Hrvatske. Najbolji primjer su proglašavanje šestorice Hrvata iz BiH krivim na Haaškom sudu i gubitak spora sa Slovenijom oko Savudrijske vale. Hrvatsku vanjsku politiku danas vodi Bruxelles, a ne Zagreb.

 Veleizdajnik Gagro vraća se u Ministarstvo vanjskih poslova

Budući da se u to vrijeme radilo do 16 sati, Gagro je točno tada sjeo u svoj sivi mercedes i otišao kući, iako je to bio jedan od najznačajnijih dana u novijoj povijesti Hrvatske i hrvatskog naroda. No, nažalost, nije samo Gagro bio taj koji je tog dana nakon završetka radnog vremena otišao kući s posla u Ministarstvu vanjskih poslova. Poslije 17 sati više nikoga nije bilo u Ministarstvu osim mene i jedne djelatnice koja je bila zadužena za održavanje prostorija. Ta osoba i danas radi u Ministarstvu vanjskih poslova, pa ću se ovom prigodom suzdržati od navođenja njezina imena. No, sve ću pojedinosti iznijeti u svojoj knjizi. Ja sam ostao u Ministarstvu do pola noći, primao sam službene note o priznanju i, kako sam već naveo, slao ih predsjedniku Tuđmanu i Tomislavu Marčinku na HTV-u. Oko pola noći dobio sam poziv iz Ureda Predsjednika da se predsjedniku Tuđmanu i najužem krugu njegovih suradnika pridružim na večeri i slavlju.

Otvorena sabotaža zamjenika Gagre nije mi izlazila iz glave cijeli dan. Stalno sam razmišljao je li austrijski generalni konzul uspio doći do predsjednika Tuđmana. I kad sam se najmanje nadao da ću dobiti neku informaciju, oko 17 sati nazvao me predstojnik Ureda Predsjednika Hrvoje Šarinić i rekao mi: «Gospodine Babić, pripremite sve što je potrebno. Gagro će se vratiti u Ministarstvo i primiti gospodina Berlakovića». Nekih sat vremena kasnije, u Ministarstvo su došli zamjenik Gagro i austrijski generalni konzul Berlaković, pa je Gagrin više nego očigledan, ali i nevjerojatno drzak, pokušaj sabotaže propao. Nažalost, Gagri se nije ništa dogodilo. Dapače, kasnije je nagrađen još jednim mandatom veleposlanika u Parizu, zatim pri Vijeću Europe u Strasbourgu i Maroku. Ovoga puta dobio je mjesto veleposlanika samostalne hrvatske države, čije je priznanje sabotirao. Tu želim istaknuti kako je Gagro nekoliko godina ranije bio i veleposlanik SFRJ Francuskoj.

Ujutro sljedećeg dana, 16. siječnja, dobio sam telefonski poziv od Andrew Theophanousa, predsjednika Australsko-hrvatskog kluba prijateljstva u Australskom parlamentu, koji me tom prigodom izvijestio da je i Australija priznala Hrvatsku. Koncem rujna 1991. u Canberri, glavnom gradu, Australije predao sam pismo tadašnjem predsjedniku Vlade Australije koje mu je uputio predsjednik Vlade RH Franjo Gregurić te pismo Australskom parlamentu koje je uputio tadašnji predsjednik Hrvatskog sabora dr. Žarko Domljan. Pismo dr. Domljana se nalazi na kraju komentara. U tim su pismima hrvatski čelnici tražili od Australije da prizna Hrvatsku kao samostalnu državu. Dvadeset godina kasnije, dok sam bio na dužnosti generalnog konzula Republike Hrvatske na jednom službenom ručku u Melbourneu profesor Gareth Evans, ministar vanjskih poslova Australije u vrijeme kad je Hrvatska tražila priznanje od Australije, rekao mi je kako je uži Kabinet Vlade Australije donio odluku o priznaju Hrvatske nekoliko dana prije 15. siječnja 1992. godine, ali da su, na savjet Njemačke, odlučili čekati dok tadašnja Eurospka zajednica ne prizna Hrvatsku kolektivno. Ključnu ulogu u priznanju Hrvatske od strane Australije imala je mnogobrojna i posebno aktivna hrvatska zajednica u Australiji. 

Mi koji smo u to povijesno i ratno vrijeme obavljali razne dužnosti u državnoj upravi, dužni smo prenijeti novim i budućim hrvatskim naraštajima u kakvim se teškim i neizvjesnim uvjetima stvarala samostalna i demokratska hrvatska država. Da nije bilo politike pomirenja koju je u to vrijeme zagovarao predsjednik Tuđman, vjerojatno ne bi bilo ni današnje Hrvatske. No, istovremeno, znatan broj unutarnjih protivnika samostalne hrvatske države, bivših članova Komunističke partije i zagovaratelja opstanka Jugoslavije, kojima je dr. Tuđman dao velike pozicije u Vladi i državnoj upravi te priliku da se iskupe, zamalo su sve nas i hrvatsku državu stajali glave. I danas nam je, u to nema sumnje, potrebno iskreno i istinsko pomirenje i zajedništvo, ali ne bez lustracije.

 Obrnuta lustracija

Najveća pogriješka predsjednika Tuđmana bilo je njegovo uvjerenje da će svi hrvatski komunisti koji su se učlanili u HDZ biti lojalni ideji samostalne hrvatske države kao što je to on bio. Neprovođenje pravovremene lustracije u Hrvatskoj dovelo je do današnje apsurdne i tragične situacije u kojoj su lustrirani gotovo svi istinski hrvatski domoljubi i branitelji iz početka 90-tih godina kad se stvarala i branila hrvatska država. Umjesto istinskih hrvatskih domoljuba, Hrvatskom danas vladaju djeca komunista, Jugoslavena, udbaša, koji su prihvatili globalističku ideologiju uništavanja suverenih država, a deseci tisuća djece hrvatskih domoljuba, koji su lustrirani i danas nemaju nikakvog utjecaja u političkom i gospodarskom životu, godišnje napuštaju Hrvatsku i odlaze u novu emigraciju. Hrvatska je u svakom pogledu, a posebno kad je riječ o demografiji, u velikoj opasnosti da nestane. Zamislite samo što bi bilo s Hrvatskom da je početkom devedesetih godina prošlog stoljeća sadašnja ekipa hrvatskih političara, na čelu s Plenkovićem, imala vlast koju ima danas. Bi li Hrvatska danas bila samostalne države? Duboko sam uvjeren da Hrvatske kao suverene države danas ne bi bilo ni u spomenu.

Dragi Bog bio je uz hrvatski narod

Nakraju smatram potrebnim istaknuti kako mi je, usprkos velikoj ljutnji na Gagru, 15. siječnja 1992. godine ipak bio najdraži dan u mojem životu. Osim što je ostvaren vjekovni san o slobodnoj, demokratskoj i međunarodno priznatoj hrvatskoj državi, Bog mi je dao da to doživim i u tom povijesnom procesu osobno sudjelujem. Taj osjećaj posebno je osnažio dolazak generalnoga konzula Mađarske Gabora Bagija u Ministarstvo vanjskih poslova negdje oko 19 sati, što je kasnije objavio i HTV. Gabora Bagija osobno sam primio i on mi je uručio pismo mađarskoga predsjednika o međunarodnom priznanju Republike Hrvatske. Kada danas razmišljam o svim nevjerojatnim poteškoćama koje su se nalazile na putu stvaranja samostalne hrvatske države, od unutarnjih neprijatelja i protivljenja cijele međunarodne zajednice, tada shvaćam da postoji samo jedno objašnjenje za naš opstanak i preživljavanje do današnjeg dana – dragi je Bog bio uz nas.

Antun Babić

prvi glasnogovornik Ministarstva vanjskih poslova Republike Hrvatske 1991. godine

Pismo predsjednika Hrvatskog sabora dr. Žarka Domljana australskim parlamentarcima

Zagreb, 21. rujna 1991.

Cijenjeni gospodine,

Dopustite mi da Vam se obratim u ovim teškim i sudbonosnim vremenima u kojima se Hrvatska nalazi te da Vas osobno izvijestim o najnovijim događajima u svojoj zemlji. Prljav osvajački rat vodi se u Hrvatskoj već mjesecima s namjerom da se slomi njezina teško stečena demokracija i ponovno uspostavi komunistička diktatura. Rat protiv Hrvatske vode Srbija i Jugoslavenska vojska uz pomoć srpskih terorističkih skupina iz Hrvatske. Njihove su metode brutalne, nemilosrdne i neshvatljive civiliziranom svijetu. Slike masovnih ubojstava, ubijanje ranjenih civila, djece, žena, bolničkog osoblja, stranih i domaćih novinara zaprepašćuju čitav slobodan svijet. Zadnji se osvajački rat u Europi vodi u Hrvatskoj. Stotine tisuća ljudi otjerane su iz vlastitih domova, a gradovi su i sela spaljeni. Dovedeni do ruba očaja, ljudi ne mogu vjerovati da je moguće da se na takav način krše ljudska prava, a da to ne nailazi na djelotvornu reakciju demokratske Europe.

Slobodan svijet ne bi smio gajiti iluzije o tomu da je komunizam nestao samim time što je propao. Komunizam u Jugoslaviji duboko je ukorijenjen u republikama Srbiji i Crnoj Gori, koje su od njega uživale najviše koristi, te napose u Jugoslavenskoj vojsci, koja je godinama stvarana i obučavana ne u cilju obrane zemlje od vanjskih napada, nego sa svrhom očuvanja komunističke ideologije. To je razlog tomu da se propagandni mehanizmi upravljani iz Beograda služe političkom klevetom, a Jugoslavenska vojska vojnim terorom u svojim nastojanjima da slome Hrvatsku i ponovno uspostave centralistički savez i svoju prevlast.

Na referendumu održanom 19. svibnja 1991. godine čak je 94 posto državljana Republike Hrvatske glasovalo za samostalnost Hrvatske. Na temelju volje naroda donesena je i Deklaracija o proglašenju suverene i samostalne Republike Hrvatske.

 Znamo da je pri Zastupničkom domu australskoga Parlamenta osnovana parlamentarna skupina za Hrvatsku i Sloveniju. Ta parlamentarna skupina neprijeporno iskazuje zanimanje australske javnosti za tragične događaje koji se zbivaju u Hrvatskoj; naime, među stanovništvom Australije nalazi se i više od 300 tisuća državljana hrvatskoga podrijetla, koji su opravdano zabrinuti zbog toga što njihovi sunarodnjaci gube živote.

 Obraćamo Vam se kao članu australskoga Parlamenta kako bismo Vas ljubazno zamolili da na temelju svog autoriteta pružite potporu nastojanjima ove parlamentarne skupine da australski Parlament i Vlada čim prije priznaju samostalnost hrvatske države. To je jedini način da se zaustavi agresija na Hrvatsku! Na ovaj način Australija bi bila među prvim državama u svijetu koje bi na konkretan način pridonijele tomu da teško stečene sloboda i demokracija u Hrvatskoj ne budu pobijeđene.

 Vjerujući da ćete pružiti potporu opravdanim zahtjevima hrvatskoga naroda,

ostajem s poštovanjem,

 predsjednik Sabora Republike Hrvatske

Žarko Domljan

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Pozivam na političku mobilizaciju

Pozivam na političku mobilizaciju

Pozivam na političku mobilizaciju cijelog hrvatskog naroda u domovini i iseljeništvu oko slovenskih provokacija i ozbiljnih pretenzija za otimanjem hrvatskog državnog teritorija.

U ime najavljene nove stranke želim izjaviti kako je Slovenija prešla svaku granicu bezgranične hrvatske tolerancije, koja je rezultat izdaje hrvatskih političara, kad je riječ o ucjenama i vrlo ozbiljnim pretenzijama da na svaki način – prijevarama, lopovlukom, podmićivanjem dužnosnika u multilaterlanim međunarodnim političkim i drugim tijelima, otme hrvatski teritorij na kopnu i na moru. Slovenija se u tom pitanju niti malo ne razlikuje od Srbije, koja je izvršila i vojnu agresiju na Hrvatsku 1991. godine. 

Došlo je vrijeme da kao narod i država Sloveniji pošaljemo poruku – DOSTA JE, ne izazivajte hrvatski narod. Ako budemo morali, žestoko ćemo odgovoriti i braniti ono što je naše.

Pozivam na političku mobilizaciju svih političkih stranaka i cijelog hrvatskog naroda u domovini i iseljeništvu, kako bi se spriječilo otimanje i krađa hrvatskog teritorija. 

Ujedinjeni hrvatski narod treba poslati jasnu poruku predsjedniku Vlade Andreju Plenkoviću da kao narod nismo spremni tolerirati njegovo slugansko klanjanje Europskoj uniji i Europskoj komisiji. Plenkoviću treba postati jasno kako on nije dobio mandat da Hrvatsku proda Europskoj uniji i predsjedniku Europske komisije Junckeru.

Zbog izdajničke politike Vlade Republike Hrvatske, kad je riječ o Savudrijskoj vali, očekujem da će, prije svih drugih političara, domoljubni zastupnici u Hrvatskom saboru u što kraćem roku pokrenuti inicijativu za osnivanje Stožera za obranu Hrvatske od slovenskih teritorijalnih pretenzija. 

Budimo kao narod i pojedinci spremni čak i na rat sa Slovenijom, koja želi iskoristiti nesposobnost, kukavičluk i služenje tuđim interesima hrvatskih političara, za povećanje teritorije male Slovenije, koja do 1918. nikada nije postojala kao politički entitet.

Ne moramo se slagati u stranačkim i političkim programima. Međutim, dužni smo zajedno i beskompromisno braniti i štititi vitalne interese hrvatskog naroda i hrvatske države. 

Spasimo Hrvatsku.

 

 

Osnivam moju stranku, koja će za cilj imati – spašavanje Hrvatske

OSNIVAM MOJU STRANKU, KOJA ĆE IMATI ZA CILJ – SPASITI HRVATSKU.

Svaki dan u inbox dobivam poruke kao što je ova:

“Osjećam se nemoćno i kao mnogi guram glavu u pijesak..
Izvučem ju kad se pojavi netko kao Vi.
B.V.B.”

Slične poruke dobivam skoro svaki dan.

Nakon što se dobro oporavim osnovat ću novu političku stranku u Hrvatskoj. Nije me briga što već ima preko sto i više stranaka. Moja stranka bit će potpuno drukčija od svih postojećih parlamentarnih i potpuno nevažnih stranaka i strančica.

Dosadašnje mainstream stranke su na izdisaju. HDZ je dao svoju veliku ulogu u stvaranju hrvatske države, a danas, pod Plenkovićem, čini sve da se Hrvatskoj oduzme ne samo dio teritorija nego i da Hrvatska u potpunosti izgubi svoj državni suverenitet. 

Stroga briga za nacionalne interese

Glavni i jedini program nove stranke bit će strogo vođenje brige za nacionalne interese, tj. za spas hrvatske države i hrvatskog naroda.

U vođenju stranke koristit ću moje polustoljetno iskustvo u borbi za nacionalne interese i konkretno iskustvo upravljanja u velikom globalnom poduzeću u demokratskom društvu. Naravno, tu će mi uvelike pomoći i više od dvadeset godina diplomatskog iskustva, u Hrvatskoj i diljem svijeta.

O iskustvu u Hrvatskoj mogu samo reći to da sam se u Hrvatsku iz političke emigracije u Australiji za stalno vratio 1990. i od tada dan i noć sudjelovao u stvaranju, obrani i međunarodnom priznanju Hrvatske. Vršio sam razne dužnosti, od onih vrlo visokih do najnižih. Naravno, na svojim sam leđima osjetio i što znači biti siromašan, ponižen i izložen teškom hrvatskom jalu.

Star sam sedamdeset godina, puno mlađi od mnogih političara u SAD-u, Ujedinjenoj Kraljevini i drugim demokratskim zemljama.

U mirovini sam. Od materijalnoga nemam apsolutno ništa, ni jedne kune ušteđevine ili vlastitog stana, jer sam dvadeset i sedam godina u Hrvatskoj živio samo od plaće za moj teški rad. Da sam želio biti bogat, ostao bih u Australiji i ne bih se vraćao u Hrvatsku.

Nova će stranka odigrati jako važnu ulogu u određivanju sudbine hrvatskog naroda, ako ne za mojeg života, onda sigurno nakon što odem s ovog svijeta, jer će u toj stranci biti ljudi koji će imati iste ciljeve s kojima ja pokrećem novu stranku.

Kad su u pitanju životni interesi hrvatskog naroda, oni će imati prednost pred interesima velikih svjetskih sila, pa i onih najjačih. Međutim, bit ćemo za političku suradnju, kad je to u interesu Hrvatske, sa svim državama svijeta, a posebno s onim koje će imati veliku globalnu ulogu u ovom stoljeću.

Naša ideologija bit će – Hrvatska

Branit ćemo demokraciju i ljudska prava svake osobe u našem društvu, ali naša ideologija će prvenstveno biti – HRVATSKA.

Za razliku od ostalih stranaka, koje su lagale hrvatskom narodu u domovini i iseljeništvu, PRVA NAŠA ZADAĆA BIT ĆE PROVOĐENJE TEMELJITE LUSTRACIJE NA SVIM PODRUČJIMA ŽIVOTA U HRVATSKOJ.

Svi preveranti, pljačkaši i lopovi koji su se okoristili kroz siromašenje Hrvatske, završit će na sudu.

Briga za branitelje i njihove obitelji također će biti naš prioritet.

Zagreb, 25.06.2014 – Hrvatska danas obilježava Dan državnosti, državni blagdan u znak sjeæanja na Ustavnu odluku o samostalnosti i suverenosti, koju je Sabor donio 25. lipnja 1991. godine. Arhivska fotografija od 25.06.2008. godine prikazuje vojnike sa hrvatskim zastavama tijekom obilježavanja Dana državnosti na zagrebaèkom Trgu bana Josipa Jelaèiæa.
foto FaH/ Damir SENÈAR /ds

U prvih osam godina na vlasti naša će stranka osigurati uvjete za povratak, tj. useljavanje najmanje DVJESTO TISUĆA mladih i starijih poduzetnika, obrtnika i visoko obrazovanih Hrvata iz cijeloga svijeta. Na taj ćemo način osigurati i povratak velikog dijela onih ljudi koji su napustili Hrvatsku u zadnjih desetak godina. Slomit ćemo otpor i sabotažu hrvatskih političkih elita i bivših komunista protiv spašavajućeg modela bliske suradnje između domovinske i iseljene Hrvatske.

Ima ljudi koji me stalno upozoravaju kako će me netko ubiti. Moj odgovor je – umrijeti svakako moram u vremenu koje je ispred mene. Bio sam potpuno spreman dati svoj život u stvaranju i obrani samostalne hrvatske države. Sada imam još manje razloga bojati se taj život dati u borbi u spašavanju hrvatske države, kojoj prijeti velika opasnost od nestanka.

Ako i ne uspijem u mojim nakama, moći ću čiste savjesti i mirno zaklopiti moje oči.

Ovo je samo kratka najava. Detaljni program bit će objavljen nakon osnivanja i službene registracije stranke.

mr.sc. Antun Babić
bivši savjetnik predsjednika Tuđmana 1991.
bivši hrvatski politički emigrant u Australiji.

Svi zainteresirani, ali samo istinski hrvatski domoljubi i ljudi bez i najmanje političke i kriminalne mrlje u svojem životu, za daljne informacije mogu mi se obratiti na moju e-mail adresu:

antunbabic@gmail.com

U Zagrebu, 9. siječnja 2018.

 

S Jugoslavijom nema kompromisa

S JUGOSLAVIJOM NEMA KOMPROMISA

U nedjelju 27. studenog 1988. ispred Jugoslavenskog konzulata u Sydneyju održan je tradicionalni prosvjed australskih Hrvata. Jugoslavenski diplomati i osiguranje tom su prigodom iz konzulata pucali na hrvatske prosvjednike. Mecima jugoslavenskih komunističkih terorista pokošen je i teško ranjem hrvatski maloljetni mladić Josip Tokić. Kulminacija tog terorističkog čina dosegla je svoj vrhunac tjedan dana kasnije odlukom Vlade Australije da Jugoslavija mora zatvoriti konzulat u Sydneyju, a njezini diplomati proglašeni su nepoželjnim osobama i protjerani iz Australije. Treba posebno naglasiti kako je protjerane jugoslavenske diplomate, tj. teroriste u Beogradu raširenih ruku dočekao tadašnji ministar vanjskih poslova Jugoslavije poznati hrvatski izdajnik Budimir Lončar.

Hrvati u cijeloj Australiji munjevito su reagirali na taj teroristički čin jugoslavenskih diplomata u Sydneyju. Istu večer u roku od samo sat vremena ispred parlamenta savezne države Viktorije održan je prosvjed Hrvata Melbournea na koji se odazvalo preko tisuću prosvjednika. Tjedan dana kasnije u Melbourneu je održan novi mirni prosvjed Hrvata iz cijele Viktorije. Na tom je prosvjedu, u centru Melbournea sudjelovalo preko pet tisuća članova hrvatske zajednice u tom gradu. Na prosvjedima su govorili predstavnici hrvatskih političkih i drugih organizacija u Melbourneu. U ime novina Hrvatska sloboda na prosvjedima je govorio i glavni urednik Ante (Antun) Babić, koji je također dao intervju za pet najvažnijih televizijskih kanala u Australiji. Govor Ante Babića, u kojem je iznio razloge zašto se Hrvati u Australiji bore protiv Jugoslavije, prenosimo u cijelosti, kako je objavljen u Hrvatskoj slobodi za prosinac 1988.:

Govor Ante Babića na prosvjedu Hrvata u Melbourneu 3. prosinca 1988.

Hrvati i Hrvatice Melbournea i cijele Viktorije,

“Otkako je prošle nedjelje zločinački jugoslavenski konzularni čuvar u Sydneyju teško ranio mladog Hrvata Josipa Tokića za vrijeme mirnog hrvatskog prosvjeda povodom 29. novembra, u australskim sredstvima za priopćavanje i među australskim stanovništvom anglosaksonskog podrijetla postavlja se pitanje zašto mi Hrvati moramo stalno demonstrirati, zašto već jednom ne postanemo pravi Australci i zašto ne zaboravimo ono što se u našoj domovini Hrvatskoj dogodilo u prošlosti i što se tamo danas događa.

U prošlu nedjelju na izvanredno uspjelom prosvjedu Hrvata u Melbourneu pred parlamentom države Viktorije naveo sam nekoliko razloga zašto smo mi Hrvati prisiljeni demonstrirati, pa ću danas ponovno naglasiti zašto mi Hrvati tako često demonstriramo i zašto smo se i danas ovdje okupili na ovim veličanstvenim demonstracijama koje ispunjavaju naša srca velikom radošću i ponosom da smo Hrvati i da pripadamo hrvatskom narodu koji su razni naši neprijatelji stoljećima pokušavali uništiti i pokoriti. No, nas Hrvate nisu uspjeli pokoriti i ni tadašnje najveće europske i svjetske sile, kao na primjer Turci i Austro-Ugarska, pa sigurno neće ni Srbi niti njihova umjetna i teroristička Jugoslavija.

  Mi smo se danas ovdje sastali da prije svega izrazimo svoju ljudsku i hrvatsku solidarnost s teško ranjenim mladim Hrvatom Josipom Tokićem i cijelom njegovom obitelji koja je hrabro i junački podnijela i podnosi zločinački čin jugoslavenskog državnog terorizma. Došli smo ovdje da mladom Josipu Tokiću i njegovoj obitelji kažemo da su Hrvati Melbournea i cijele Viktorije uz njega i njegovu obitelj u ovim, za njih teškim, danima. A sada vas molim da svi zajedno viknemo: ŽIVIO JOSIP TOKIĆ!

Mi smo danas ovdje također došli reći australskoj javnosti da mladi Josip Tokić nije prva hrvatska žrtva koja je nastradala od zločinačke jugoslavenske ruke. Od 1918. godine, prisilnog ujedinjenja Hrvatske sa Srbijom, do danas ubijeno je preko milijun Hrvata zato što su bili za hrvatsku državu i protiv Jugoslavije. Nabrojit ću samo neke od tih žrtava. Između dvaju svjetskih ratova najznačajniji je onaj zločinački atentat u beogradskoj skupštini kad je, po naređenju srpskog kralja, Puniša Račić izvršio atentat na predsjednika Hrvatske seljačke stranke i vođu hrvatskog naroda Stjepana Radića i druge hrvatske narodne zastupnike, zatim treba spomenuti atentat na prof. Šuflaja, hrvatskog pisca Milu Budaka, podpredsjednika HSS-a Josipa Predavca itd.

Iza rata od zločinačke jugoslavenske ruke palo je pola milijuna Hrvata samo na Bleiburgu 1945. godine, a nitko još do sada nije uspio utvrditi koliko je poginulo u kasnijim marševima smrti diljem Jugoslavije. No, Jugoslaviji nije bilo dosta što je poubijala jednu cijelu hrvatsku generaciju, nego je poslije rata nastavila ubijati najbolje hrvatske sinove i u emigraciji, od Ive Protulipca 1. veljače 1946. do nedavnog pokušaja ubojstva Nikole Štedula. U tom razdoblju ubijeno je preko sedamdeset Hrvata diljem svijeta.

Danas se ovdje nalazimo i zato da pokažemo australskoj javnosti i cijelom svijetu da mi Hrvati nismo nikad prihvatili Jugoslaviju, da smo protiv te umjetne i terorističke tvorevine bili od njezina prvog dana kad su srpski vojnici u Zagrebu 1918. poubijali na desetine Hrvata koji su se pobunili protiv nasilnog ujedinjenja Hrvatske sa Srbijom i da ćemo se protiv Jugoslavije boriti sve do njezina zadnjeg dana, sata i sekunde života i nećemo u toj borbi stati sve dok Jugoslavija ne ispusti svoju zločinačku dušu, a taj trenutak je, vjerujte mi, vrlo, vrlo blizu.

Mi smo se danas ovdje okupili i zato da pokažemo i potvrdimo da Hrvati u Australiji neće nikada zaboraviti tko su i odakle su došli. Mi danas svjedočimo da su Hrvati Australije živa grana hrvatskog domovinskog stabla. No, mi isto tako ovim veličanstvenim demonstracijama cijelom svijetu želimo poručiti da na Balkanu i u Europi neće biti mira sve dok postoji Jugoslavija i sve dok Hrvatska ne bude slobodna i samostalna država. Da bi se spriječio novi europski i svjetski sukob, mi s ovog mjesta pozivamo svjetske sile da uzmu aktivno sudjelovanje u mirnom rastvaranju Jugoslavije i uspostavi slobodnih i samostalnih država na njezinu današnjem teritoriju.

Mi smo danas došli ovdje i radi toga da zahvalimo australskoj vladi, prvom ministru g. Bobu Hawkeu i ministru vanjskih poslova senatoru Evansu te federalnoj opoziciji u Canberri na njihovu odlučnom stavu prema jugoslavenskom državnom terorizmu i u obrani suvereniteta Australije. No, izvođenje na sud stražara koji je teško ranio mladog Josipa Tokića ili zatvaranje jugoslavenskog konzulata u Sydneyju nije dovoljan odgovor na jugoslavenski zločin prošle nedjelje.

Došlo je vrijeme da još netko osim nas Hrvata javno progovori i kaže: JUGOSLAVIJO, DOSTA JE TVOJEG DRŽAVNOG TERORIZMA, DOSTA JE TVOJIH ZLOČINA, DOSTA JE TVOJIH UBIJANJA HRVATSKIH EMIGRANATA DILJEM SVIJETA, DOSTA JE TVOJEG UGNJETAVANJA I PROGANJANJA HRVATSKOG NARODA I LJUDI KOJI TRAŽE ŽIVOT DOSTOJAN LJUDSKOG BIĆA.

Australija sada ima priliku biti prva zemlja na svijetu koja će pokazati da Jugoslavija nije sveta krava kojoj je sve dopušteno i koja može raditi što hoće zato što su nju stvorile zapadne države.

Zato mi ovdje otvoreno, jasno, glasno i odlučno tražimo da Australija prekine sve diplomatske odnose s Jugoslavijom i da zatvori ne samo jugoslavenski konzulat u Sydneyju nego i onaj u Melbourneu, koji je leglo svih mogućih agenata, te ambasadu u Canberri. Nama Hrvatima ne trebaju njihova diplomatska predstavništva. Mi ćemo uskoro imati svoja hrvatska predstavništva u ovoj zemlji kad Hrvatska bude slobodna i samostalna država.

To što mi danas ovdje demonstriramo kao Hrvati ne znači da mi nismo lojalni građani ove zemlje. Dapače, usuđujem se reći da smo mi Hrvati od svih drugih doseljenika najlojalniji, da smo Australiji dali puno više, a uzeli puno manje od drugih etničkih skupina. A ako sutra slučajno zatreba, mi ćemo i našu domovinu Australiju braniti s jednakom odlučnošću kao što se danas borimo za Hrvatsku. Mi smo zahvalni Australiji što nam je pružila utočište i što nam je dala mogućnost da si stvorimo život dostojan čovjeka. Australija može od nas sve tražiti i mi ćemo se odazvati, ali samo neka od nas ne traži da se odreknemo svojeg hrvatstva jer mi smo Hrvati i Hrvati ćemo ostati do svoje smrti. Jer onog momenta kad bismo se odrekli svojeg hrvatstva, to bi značilo da se odričemo samih sebe i više ne bismo bili ljudi, nego životinje koje nemaju dušu i kojima je najvažnije da imaju pune želudce.

I baš zato što smo ljudi i što živimo u slobodi i ekonomskom blagostanju naša je dužnost dati sve od sebe da i naša braća i sestre žive kao i mi, da se ne moraju spaljivati iz očaja i besmislenosti života koji žive te bez nade u bolju budućnost. Hrvati će u Hrvatskoj živjeti čovjeka dostojan život samo onda kad Hrvatska bude slobodna i samostalna država.

Zato mi odbacujemo sve zahtjeve da zaboravimo svoju prošlost i svoju domovinu Hrvatsku. Vođa i učitelj hrvatskog naroda Stjepan Radić stavio je u Ustav Neutralne Republike Hrvatske da „DUŽNOST BRANITI DOMOVINU PRESTAJE SAMO SMRĆU!“

Hrvati i Hrvatice, mi smo se danas ovdje okupili u ovako velikom broju i zato da svojim prisustvom odgovorimo onim takozvanim Jugoslavenima koji u svojim novinama i u australskim sredstvima priopćavanja blate i ocrnjuju hrvatski narod. Oni kažu da na demonstracije dolazi samo manjina hrvatskih ekstremista, a inače da je većina Hrvata za Jugoslaviju. Pa, evo, sada imaju priliku vidjeti i oni i australska javnost tko je manjina, a tko je većina i tko je za Hrvatsku, a tko za Jugoslaviju. Koliko je samo vas danas ostavilo svoj posao i druge obaveze da biste svjedočili za HRVATSKU. S druge strane, danas u Australiji nema ni sto ljudi koji bi imali obraza napraviti javne demonstracije na kojima bi se izjasnili Jugoslavenima i za Jugoslaviju. Zato oni koji govore da je samo manjina Hrvata za hrvatsku državu nisu ništa drugo nego plaćeni jugoslavenski agenti koji to čine za novac, a ne zato što vjeruju u Jugoslaviju.

Mi se danas ovdje nalazimo u ovako velikom broju i zato što osjećamo da nas nema tko braniti ako se ne budemo sami branili. Mi se nalazimo na kraju svijeta i nemamo kuda bježati. Mi se moramo braniti od našeg neprijatelja, Jugoslavije, koja nam ne da mira ni u ovoj zemlji. A mi ćemo se moći oduprijeti našem neprijatelju samo ako budemo kao narod i kao zajednica složni, ako ne dozvolimo neprijatelju da nas razjedini zato što pripadamo različitim organizacijama ili zato što imamo drugačije mišljenje. Organizacije nisu najvažnija stvar na svijetu. One nam trebaju biti samo sredstvo do cilja. A naš je zajednički cilj SAMO I JEDINO HRVATSKA DRŽAVA, bez koje nećemo nikada biti sto posto zaštićeni. Mi moramo biti složni i moramo raditi u okvirima zakona ove zemlje i onda ćemo biti najjači.

Za razliku od mnogih drugih etničkih skupina, nas Hrvate u Australiji nema tko štititi ako se ne budemo štitili sami. Mi nemamo svoju državu, mi nemamo svoju vladu, mi nemamo svoju ambasadu ili konzulate, a mi to nemamo zato što se od 1945. na vlasti u našoj domovini Hrvatskoj nalaze komunisti koji su bez premca najgora vlast u Hrvatskoj od dolaska nas Hrvata na obale Jadranskog mora prije više od trinaest stoljeća. Kako možemo očekivati da će nas Hrvate u Australiji braniti komunisti u Hrvatskoj, kad nas oni nazivaju otpadnicima i šakom ekstremista.

Dolaskom komunista na vlast u Hrvatskoj za nas Hrvate započelo je najcrnje razdoblje naše povijesti. Nikada nije više Hrvata ubijeno i iseljeno iz Hrvatske nego u razdoblju od 1945. do danas. Netko mora prije ili kasnije pred poviješću i pred hrvatskim narodom snositi odgovornost za taj genocid hrvatskog naroda.

Svjetski tisak piše da je Milošević uzdrmao status quo u Jugoslaviji i da se ta država nalazi pred raspadom. Bune se Srbi, bune se Albanci, bune se Slovenci, bune se Crnogorci, a Hrvatska šuti. A znate zašto šuti? Ne zato što joj se šuti i što joj je u Jugoslaviji dobro, nego zato što ima izdajničko vodstvo na čelu sa Stipom Šuvarom i drugim vodećim komunistima u Hrvatskoj koji se danas svim silama bore da spase život Titovoj Jugoslaviji. I zato nas ne treba čuditi ako nas Hrvate u Australiji, a to znači i sve nas koji smo danas ovdje, budu Stipe Šuvar i njegova Jugoslavija napadali i optuživali za nasilje, terorizam, ustaštvo itd. Kako onda možemo očekivati da će nas oni braniti pred ubojstvima jugoslavenskih agenata i diplomatskih službenika?

Istina, ima u Hrvatskoj i komunista koji ne misle kao Stipe Šuvar i koji bi rado progovorili o stanju i nevolji hrvatskog naroda u Jugoslaviji. O tome bi rado progovorili i vođe maspoka iz 1971. godine, ali ne smiju jer niti oni, kao ni mi, ne mogu očekivati da će ih zaštititi komunisti u Hrvatskoj. Ja odbijam svaku tezu da smo mi Hrvati slabi i da se ne možemo oduprijeti Jugoslaviji. Danas je drugačija situacija u Jugoslaviji i svijetu nego 1971. godine kad je srušeno hrvatsko proljeće. Ako može jedna mala i sićušna Estonija, koja ima samo devetsto tisuća stanovnika, otkazati poslušnost Sovjetskom Savezu, svjetskoj supersili, onda mogu i komunisti u Hrvatskoj, zajedno s hrvatskim narodom koji bi im u tom slučaju pomogao, pokazati više odlučnosti prema Beogradu i Jugoslaviji. Mi ne pozivamo na nove sukobe i međunacionalni rat, nego samo tražimo pravo na zaštitu hrvatskog naroda i hrvatskih interesa. Kako je rekao Stjepan Radić 1902. godine: „ONI NAPADAJU. MI SE MORAMO BRANITI“. Zato mi pozivamo one snage u redovima komunista u Hrvatskoj kojima su na srcu interesi hrvatskog naroda da ruše današnje komunističko vodstvo u Hrvatskoj i da na njihovo mjesto dovedu istaknute i prokušane vođe iz maspoka koje moraju danas šutjeti, iz straha ne samo pred novim dugogodišnjim robijama nego i zbog mogućnosti fizičke likvidacije.

Mi Hrvati nismo previše sretni ni s našim crkvenim vođama. Iako postoje znaci da se Hrvatska katolička crkva sve više suprotstavlja lažima koje se iz Beograda šalju u svijet o nama Hrvatima, od smrti nadbiskupa Stepinca nije se u Hrvatskoj našao duhovni vođa Hrvata katolika koji bi se odlučno suprotstavio bezbožnom komunizmu i Jugoslaviji. Duhovni vođa koji bi kao Stepinac na jugoslavenskom sudu poslije rata, govoreći o uspostavi hrvatske države 1941., rekao: „BIO BIH NIŠTARIJA KAD NE BIH PRIZNAO VOLJU HRVATSKOG NARODA“. Zato mi tražimo i od Crkve u Hrvata da se još odlučnije zauzme za svoj narod u ovim sudbonosnim vremenima.

Mi smo se danas ovdje okupili i da protestiramo i protiv toga što se nas Hrvate naziva Jugoslavenima kad nešto učinimo dobro, a Hrvatima kad dođe do nekog manjeg incidenta. Uzmite na primjer etnički televizijski kanal O koji je nakon hrvatsko-slovenskih demonstracija u Canberri prošlog ponedjeljka javio da su demonstrirali Jugoslaveni. Ne bi nas čudilo da su to rekli na drugim kanalima, ali na kanalu koji služi etničkim zajednicama i multikulturnom društvu, to je nedopustiva podvala. Kad govorimo o etničkoj televiziji potrebno je spomenuti i etničke radiopostaje. U zadnje vrijeme pojedini se voditelji programa na hrvatskom jeziku pokušavaju približiti hrvatskoj zajednici zato što vide da Jugoslavija odlazi kvragu. To su sposobni ljudi i dobro govore engleski. I sad imaju najbolju priliku da ustanu u obranu hrvatskog naroda i hrvatskih interesa u Australiji, da se pojave na australskoj televiziji i da napadnu Jugoslaviju. Ali, što se događa. Umjesto njih na televiziji moraju govoriti i ponekad manje sposobni ljudi iz hrvatske zajednice. A znate zašto? Zato što profesionalni novinari čuvaju svoj posao. Ali njima treba reći da ima i nas koji bismo morali čuvati svoj posao, a mi ga ne čuvamo jer ne možemo biti Hrvati samo onda kad od toga imamo korist nego to moramo biti i onda kad hrvatstvo od nas traži žrtve.

Hrvatska braćo i sestre, mi, nakon jugoslavenskog zločina u Sydneyju, moramo biti spremni i na nove žrtve. Protiv nas Hrvata će se sada voditi još veća kampanja. Nama će se podmetati nove smicalice i podvale. No, mi ćemo to sve izdržati, kao što smo izdržali i u prošlosti, zato što su istina i pravda na našoj strani. No, ni istina ni pravda neće nam puno pomoći ako ne budemo složni i ako budemo jedni druge napadali, umjesto da napadamo našeg neprijatelja.

Na kraju govora želim citirati nešto što je hrvatski velikan dr. Ante Radić napisao u svojim novinama DOM u Hrvatskoj još 1901. godine. Dobro poslušajte ovu njegovu poruku jer je i danas jako važna:

„Mi smo Hrvati već dosta prepatili i ostali smo nekako živi sve do danas. I baš u naše vrijeme, baš se sad pita i snuje: hoće li ipak biti što od nas. Hoćemo li i dalje ostati rascijepani i rastrgani pod tuđom vladom, pa da svi pomalo izginemo, ili ćemo skupiti pamet i snagu da se obranimo od neprijatelja i da jednom stvorimo svoj dom. I baš zato u ovom času obilaze oko nas tuđinske sotone, da nam pomute pamet, da nas zavade i tako oslabe i podjarme“.

Ja sam duboko uvjeren da ćemo se mi Hrvati ovoga puta oduprijeti tuđinskim sotonama i da ćemo stvoriti svoj dom, tj. svoju hrvatsku državu. Istina, Hrvatska danas šuti, ali to je varljiva šutnja. Najopasniji je narod koji šuti. Ta šutnja u Hrvatskoj neće dugo trajati, a kad hrvatski narod progovori, onda će to biti siguran i vječan kraj Jugoslavije. Tada će se hrvatski narod Jugoslaviji i Miloševiću suprotstaviti, kako ono u predzadnjem broju Hrvatskog vjesnika reče hrvatski zatvorenik Drago Sudar, jedinom alternativom – onom hrvatskom. S Jugoslavijom nema kompromisa. Jugoslavija mora nestati da bi Hrvatska i hrvatski narod mogli živjeti.

Hvala vam na slušanju! Živio Josip Tokić! Živio hrvatski narod! Živjela hrvatska država! Živjela Australija!”

Ante Babić,

Hrvatska sloboda, prosinac 1988.

Pitanje: smiju li hrvatski građani danas u Zagrebu održati miran prosvjed protiv pogubne jugoslavenske politike u samostalnoj hrvatskoj državi – Republici Hrvatskoj?

 

Stranica 2 od 3

Powered by WordPress & Theme by Anders Norén