Month: veljača 2018 (Page 2 of 5)

Pismo sinu u Irskoj

PISMO U IRSKU KOJE ĆE VAS RASPLAKATI “Dragi sine, Tvoja kćer je bila sama na komemoraciji Gavranu”

 

Ivo Žagar, vođa glazbenog benda Ličke drvosječe, poznatog po vrlo uspješnoj pjesmi  Čija je to košulja, objavio je emotivno pismo iz Like sinu u Irsku.

“Dragi moj sine!

Pišem ti ovo pismo a ne zovem te mobitelom kao inače jer se bojim da ću propustiti reći nešto važno i da mi ne promakne riječ koje se nisam mogao sjetiti govoreći.

Kako je gore u Irskoj?

Ima li što novo od našeg zadnjeg razgovora, pada li kiša u Dublinu često kao inače i da li ti je hrana i dalje grozna?! Znam da je zarada dobra i da te cijene gore. Znam ja i da si ti vrijedan, da nikad nećeš osramotiti svoga oca i svoje porijeklo.

Pišem ti jer je jučer bila tužna obljetnica smrti Damira Tomljanovića Gavrana. Ti znaš tko je to jer sam te naučio da je važno znati to ime.

Skupili se jučer članovi njegove obitelji, nešto njegovih suboraca i mještana prelijepog Krivog puta. Par stotina ljudi u čijim srcima živi uspomena.

Tvoj stric Nikola, koji je s Gavranom pregazio sva bojišta, sve do tih nesretnih Tulovih greda, pozdravio se s malo ljudi. Veli da dosta ljudi s komemoracije ne pozna a da neke, fala dragom Bogu, ni ne želi upoznati.

Jebiga, uvijek isto.

Spoznaja da je i tvoj stric Nikola također mogao stradati na tim Tulovim gredama protrese me jače nego ledeni vjetar što je štipao ponad groblja.

Goga, Gavranova supruga, u prolazu kraj nas nam doviknu “Bog Žagari, kako ste braćo“ pa nas je zatim upoznala s kćeri. Prekrasna djevojka Gogina lica i Damirovih očiju. Tužnih očiju. Samo smo klimnuli i promrmljali pozdrav, uobičajene fraze su besmislene u ovakvim trenucima.

Susret s tom djevojkom toliko me potresao da sam mislio da će mi pući srce od tuge i jada…Mislim si onako u sebi “Za što si ti Damire dao svoj mladi život?“

Tvoja kćer je na komemoraciji bila sama samcata; nikoga njezine dobi, nigdje lepršave mladosti, nigdje šarenila ni zastava ni životnoga veselja, ničeg od onog što se desi kad se skupi mladost. To bi Damir želio vidjeti, siguran sam. Mladost na svome grobu, budućnost koja će baštiniti njegovu žrtvu.

Netko se pobrinuo da mladost ne dolazi na ovu komemoraciju,da ne slavi pobjedu,da ne slavi žrtvu svojih očeva,da nam djeca budu pretvorena u ovce.

Oko mene sve ratni veterani koji se ne žele odreći svoje borbe i svojih uspomena jer su dali sve najbolje što imaju da u ovoj Hrvatskoj u ovom najhrvatskijem Krivom putu sve pršti od mladosti.

Toliko puno godina nama vladaju „demokratski“ izabrani dušmani koji su si sami napisali zakone koji ih na vlasti drže kao nekadašnje faraone.

Narod su pretvorili u bezvoljnu masu koja kupuje europsko smeće po trgovačkim lancima i životari od danas do sutra. Namjerno ga posvađali i podijelili jer im je tako lakše prodavati maglu i muda pod bubrege. Faraonima nije u interesu da se narod sjeća Gavranove žrtve; to bi narod moglo ponovo ujediniti pa ih možda u budućnosti stajati i njihovih okrunjenih partijskih glava.

Nažalost uspijevaju!

Primaju u službene besmislene posjete srbočetnike koji nam se ovdje cerekaju u lice umjesto da na koljenima mole za oprost što su mučki ubili Damira i to na njegovoj zemlji, navrh njegove Like i tisuće takvih istih Damira širom Hrvatske. Rasprodaju naše svetinje i bogatstva jer su im tako naredili njihovi gospodari a nas koji vjerujemo u ovu zemlju gurnuli na margine da bi se obezvrijedilo sve ono za što se isplatilo ginuti i da se pozornica i show osigura za one gladne naših kuna koji ovu državu nisu željeli, nisu se za nju borili i pitaj Boga otkud su se u nju dovukli.

Takvi ne žele čuti za Damira, Matanovića, Pauka ili Zadru.

Znaš sine moj da mi se ove godine dosta narušilo zdravlje ali ti pišem ne vraćaj se i ne dolazi!
Ne dolazi dok dragi Bog još jednom ne pogleda na ovaj hrvatski puk pa nam možda ponovo pošalje vođu kojeg zaslužujemo i koji će nas spasiti.

Na komemoraciji je bio postrojen i počasni vod, jedini mladi ljudi uz Damirovu kćer. Ovdje su bili po zapovijedi, u uniformama koje volimo,naoružani oružjem koje smo sanjali,sa izrazima lica kakve želimo vidjeti u svojih potomaka. Njima sličnih je da je Hrvatska iskonska država Hrvata, ovdje trebalo biti nekoliko tisuća,stotine tisuća, pola milijuna. I došli bi da im je neko rekao da bi njihov dolazak ovdje značio sve na svijetu za ideju ove nacije, za njezinu slobodu za njezin prkos i ratništvo. Al tko da im to veli; ekipa iz Sabora?? Pa oni ne znaju ni kako se ratništvo i domoljublje piše…

Ti bi sine moj ove godine također bio ovdje,da li u počasnom vodu ili samo da odaš počast,svejedno.
Bio bi sa mnom u Krivom putu na ovaj dan svake godine, a kad mene više ne bude sa svojim sinom za svijeta i vijeka. Ovako ostani u Dublinu, mirniji sam jer znam da u toj stranoj zemlji imaš budućnost.

Mi ovdje, čekat ćemo i dalje, čekat ćemo da ponovo svane dan slobode i dan kad ćeš se moći vratiti u zemlju kakvu si zaslužio jer su ti je u baštinu ostavili svi ovi ljudi koji su danas bili na Krivome putu zajedno sa mnom.

Dok ne dođe taj dan, jer mi se ne predajemo i za nas rat nikad nije završio, ostani sine u Irskoj.

Popij i jedan Guinness za mene, ja više ne smijem.

Voli te tvoj stari…”

Portal: priznajem.hr

22. siječnja 2018.

Razgovor s biskupom Vladom Košićem na TV Laudato

 

Ministrica nam soli pamet

Iz uredništva:

Uz dozvolu autora, objavljujemo pismo-komentar koje je  poznati hrvatski politički aktivist i emigrant dr. Tomislav Đurasović iz Njemačke poslao Hrvatskom listu iz Zadra 8. kolovoza 2007. godine. U pismo dr. Tomasović analizira jedan intervju tada ministrice vanjskih poslova Kolinde Grabar-Kitarović. Zbog sada već univerzalno osuđene posjete srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića Zagrebu, komentar dr. Đurasovića i danas je vrlo aktualan. AB

«Hrvatski list» – Zadar

Ministrica nam soli pamet dok pokušava „trampiti“ nacionalni suverenitet za EU članstvo

 

München-Dubrovnik,  8. kolovoza 2007.

Štovana gospodo!

Više je razloga tomu da vam se tek danas javljam, a kao moja reakcija na intervju s gospođom ministricom vanjskih poslova i europskih integracija.

Kao prvo: moja prijašnja 2-3 dopisa niste objavili; drugo: zanimalo me kako će reagirati Hrvati u Domovni i rado bih ovaj prostor prepustio drugima, i treće: nalazim se na godišnjem odmoru, ukoliko se uopće odmarati možemo dok domaja gori i stvarno i politički.

Gospođa ministrica udara u iste diple svoga šefa kad zapomaže, kako EU nema alternative. No, ovdje se ne radi samo o alternativnom pristupu u EU, nego o metodi pristupa i načinu vođenja razgovora dvaju partnera, a koji si kane ostvariti nešto zajedničkoga.

I posljednjem pučkoškolcu u Hrvatskoj danas je poznato da je poslije 7 desetljeće «jugo-virusa» hrvatski državnički imunitet toliko oslabio da mu i kod dva razbijena prozorska stakla prijeti teška upala pluća. A razbijače stakala možemo (moramo) očekivati sa svih strana.

Je li i EU jedan od razbijača ne znam, ali znam zasigurno, da nije ni pozvana, a niti želi to naše oboljenje izcijeljivati.

Prvi predsjednik Hrvatske je to dobro znao kad je vizionerski dao ugraditi član 141 u hrvatski Ustav. Osobno se pribojavam da ni taj obranbeni zid za neka uvježbana preskakala nije dovoljno visok. Jerbo, ako se nastavi s ovakvim dodvoravanjem i «proeuropskim razvrstavanjima», istinabog, da će se vrlo brzo i bez velikih poteškoća naći jedna trećina gusaka u Hrvatskom saboru, koje bi pokrenule postupak udruživanja u kojekakve istočne saveze.

Busajući se grudi hrvatski političari preko noći postadoše samozvana lokomotiva u regiji (sic!)! No, sve mi se čini, da ta lokomotiva ima 5 brzina i to jednu naprijed, prema EU,  i četiri natrag, dakle nazad prema istoku.

Gospođo Kolinda, Vi dobro znate, a Vaš uvaženi šef još bolje, da meni ne možete prebaciti nikakav euroskepticizam. Već tri i pol desetljeća živim u jednoj od zemalja utemeljiteljica EU, supruga mi dolazi iz zemlje EU-članice, koja vrlo pozorno prati, objektivno kritizira i uspješno utječe na tijek gibanja u Brüsselu, a naša djeca i prekabasto su opterećena financiranjem europske birokratske mašinerije, da si moramo, htjeli ili ne htjeli, danomice sa tim sučeljavati..

Kako davne 1951. godine, tako i danas, pola stoljeća poslije utemeljenja, politika je bila uvijek u igri kod europskih integracja.

Ministrica upozorava na neman zvanu globalizacija, ali i 1951. imali smo neman hladnog rata i to ne samo u Europi, pa se ipak Njemačka, Francuska, Italija, i 3 zemlje Beneluksa dogovoriše i osnovaše prabaku EU-a, uz neskriveno nastojanje: novoosnovanu državu  Zapadnu Njemačku «uoglaviti», mir u Europi učvrstiti  i izvjesno životno blagostanje osigurati.

Da je ta zajednica 1957. godine ostala na imenu (EWG = Europska gospodarska zajednica) i načelima tada proklamiranim, sigurno je da se današnji EUne bi morao boriti za «biti, il´ ne biti». I ne samo to, nego bi se europski kontinent, barem kad je tržište u pitanju, vjerojatno razvijao  poput sjeverno-američkog, gdje mjesta mora biti  i za jedan siromašni, ali suvereni Meksiko.

Zasigurno bi i cijeli protok roba, usluga i radne snage bio otežan, ali ni globalizacijski skakavci ne bi mogli olako dolaziti na ispašu kako to danas prakticiraju napr. u hrvatskom bankarstvu, hoteljerstvu, a uskoro ih je očekivati i na eksploataciji našeg Jadrana.

Ministrica nam «soli pamet» kad pokušava trampiti nacionalni suverenitet za EU-članstvo, a sve pod prijetnjom nekakve izolacije, kao posljedice, ako se ostane izvan Zajednice.

Posebice u dva zadnja desetljeća poslovno sam vrlo povezan s Norveškom i Švicarskom, i nisam si do danas pronašao nijednu manjkavost u te dvije prosperitetne i nezavisne zemlje za to što nisu članice EU-a.

Ali mi je isto tako znano, kolika  je ofenzivna EU-koketarija, kako bi se dopala ovim dvijema nečlanicama.

A, poslije jadnog političkog nastupa Europske Zajednice prema Hrvatskoj u ratnim 90.-tim, morao bi Brüssel prema Hrvatskoj još više koketirati, a službeni Zagreb još opreznije i trezvenije to koketiranje i partnerstvo poimati.

Za to sam, ako je to već europski i uljudno, onda im dozvolimo i zagrljaj, ali ne toliko prisan, da ne možemo doći do zraka.

Dozvolite mi citirati i još jedan biser naše ljepuškaste ministrice: «… SEECP se transformira na način da se preuzima odgovornost Pakta o stabilnosti, inicijative koja je  bila nametnuta(podcrtao T. Đ.) od strane međunarodne zajednice…».

Gospođo ministrice, svaki namet je ujedno i izazov ljudskom dostojanstvu i državničkom suverenitetu, pa bi slijedom zdrave logike, ne samo svaki pojedinac, nego prije svega vi predstavnici časovite vlasti u Hrvatskoj, morali znakovitije braniti hrvatske nacionalne probitke, poštivati zakonitosti naše zemlje i oslobađati nas nametnutog kod svake moguće prigode.

No, sve što se događa u službenom Zagrebu u posljednjih sedam godina meni «vonja» na politiku spuštenih gaća.

Ni tvrdnja gospođe Grabar Kitarović, kako «… nije cilj političko integriranje i stvaranje ´balkanskih unija´…»,  ne djeluje baš uvjerljivo, posebice ako se zna, kako je na posljednjoj «potegni-povuci sjednici» EU-a, krajem lipnja t.g., nije samo pokopan zlosretni Ustav EU-a, nego zacementiran razvoj Europe «različitih brzina».

Članice koje su izborile za sebe neke iznimnosti i prerogative, i to, ne samo Poljska, izborili su ustvari Pirovu pobjedu. Kao i Pir koji je pobijedio Rimljane, a izgubio vojsku, i ove će zemlje ojačati svoje pozicije, ali od EU napraviše političkog uškopljenika – uškopljenika u čije ruke ministrica & Co. žele predati sudbinu Hrvatske.

Pa, ako vam i dragi Bog ovo oprosti, hrvatski narod ne smije.

EU se mora konačno prizemljiti, i koncentrirati se na ono što zna i može najbolje, a to je gospodarstvo, a okaniti se političkih fokusiranja i nametnutih političkih riješenja.

I ovdje bi i naša Hrvatska jednom trezvenijom i serioznijom politikom i lucidnijim pregovorima s EU, mogla pridonijeti nemjerljiv obol za opći prosperitet Europe, uostalom kako smo to i radili kroz minula stoljeća.

Politika «nema te cijene koju ne ćemo platiti za ulazak u EU», kao i europski «sve za (pa makar i varljivi) mir na Balkanu» djeluju ubrzavajuće samo na onu natrag-brzinu, na brzinu prema istoku.

T. Djurasović

Posljedice Vučićeve posjete Hrvatskoj

Posljedice Vučićeve posjete Hrvatskoj

Piše: Rudi Tomić

Držim se latinske izreke:

”Zlo je pogreška, gora je obrana pogreške, najgora je laž.”

(Malus est error, peior defensio erroris, pessimum mendacium).

”Na današnj dan  prije tri godine započela sam mandat Predsjednice Republiike Hrvatske. Tu časnu dužnost obnašam u interesu svih hrvatskih državljana, kako u Domovini, tako i u iseljeništvu. Do kraja mandata, u suradnji s Vadom RH, učinit ću sve kako bismo zaustavili iseljavanje mladih i preokrenuli negativne demografske trendove, kako bismo građanima s blokiranim računima omogućili novi početak, a podjele iz prošlosti pretvoriti u zajedništvo za bolju budućnost”, napisala je Kolinda Grabar Kitarović na Facebook.

 Predsjednica RH mogla bi se pohvaliti s mnogim uspjesima, koje je ostvarila u ovom kratkom i turbulentnom vremenu:  u Domovini, u Bosni i Hercegovini i među nama u dijaspori; polučila je također broje uspjehe na međunarodnoj pozornici, te na mnogim susretima sa svjetskim državnicima u promicanju hrvatske samobitnosti, povijesne istine o Domovinsko osloboditeljskom ratu, gospodarske suradnje s EU i drugim državama u svijetu, te suradnja u NATO-u.

Jedna od većih pogrešaka Predsjednice Kolinde Grabar Kitarović bila je poziv srbijanskog predsjednika  Aleksandra Vučića na Pantovčak (12.02.2018.) I to  iznenadano i ubrzano, kao da se je radio o nekom izuzetno važnom događaju kojeg se ne može  niti  smije odgoditi.

Mnogi u domovini i mi iz dijaspore ukazivali smo našoj Predsjednici da nije  ni vrijeme ni prilika ugostiti predsjednika Srbije upravo kada njegov ministar vanjskih poslova, očitovan četnik Ivica Dačić,  razjaruje ruševine Jasenovačkog logora u prostorijama U.N. u centru New Yorka, te s puno bijesa prosipa laži  o broju mrtvih i metodama ubijanja ”nejači” kako bi što učinkovitije prikazao svijetu –  da su Hrvati ”kanibalsko pleme”! Ovo su činjenice.

Doduše,  i prije dolaska Vučića u Zagreb, Hrvatska je bila  raskomadana; ideološki  nedefinirana,  politički posvađena, državotvorno neosviješćana, gospodarski  opustošena  i mentalno disorijentirana između Zapada i Istoka, odnosno  Europske zajdenice i Balkanske asocijacije.  Nakon Vučićeve posjete još su više došle do izražaja navedene negativnosti, jer nam je ”ugledni gost” bacio kost bez mesa.

Doček predsjednika Srbije  na Pantovčaku bio je veličanstven, kao da je došao papa Franjo, ili predsjednik Trump. U hrvatskom narodu ima jedna, moglo bi se reći ”božanstvena  vrlina”: častimo i neprijtelje  za koje zanmo da nas mrze; častimo svakoga tko  ”navrati”, bilo u državu ili u dom. Kao da  dosljedno živimo po  Sv. Evanđelju (Mt 25. 31-46)

Hrvatsko-srpski odnosi

Što se pak tiče odnosa hrvatskog i srpskog naroda: ne možemo jedni s drugima niti možemo jedni bez drugih! Današnje stanje u Lijepoj našoj  je zabrinjavajuće, jer se stječe dojam (govoreći općenito), da hrvatski narod i nacionalne manjine ne vole svoju domovinu; Hrvati se s malim razlogom mahom iseljavaju u Europu ili prekomorske zemlje,  a srpski žitelji, koji strastveno mrze Hrvatsku (govoreći općenito),  ne  odlaze  u Srbiju! Dapače, oni koji su po Hrvatskoj ubijali, rušili, palili, te na traktorima otišli  u Srbiju, traže da se vrate makar i na ruševine u Hrvatsku – mada ju nikada nisu osjećali svojom domovinom!

Nakon  Pantovčaka i  Sabora Vučić je posjetio srpsko pravoslavnu Mitropoliju, te otišao obići svoju subraću, lokalne Srbe u Gvozdu, u pratnji Miodraga Linta, predsjednika ”Saveza Srba iz regiona” koji je rodom iz tog kraja. Mada je Linta poznat hrvatskoj javnosti kao četnik, koji je nazočio otvaranju srpskočetničke izložbe o Jasenovcu u UN-a, gdje je izjavio da u Hrvatskoj  još prevladava  ”vukovarski mit, koji se temelji na laži i preveri kojoj je za cilj konstantno raspirivanje mržnje prema Srbima nazivajući ih agresorima i zločincima.” (direktno.hr) Podsjetimo, Lenta je  zamjenik predsjednika srpske dijaspore i srbijanskog odbora u parlamentu Srbije, koji je uz mnoge četnike u pratnji Vučića došao (slobodno!) iz Beograda i s domaćim velesrbima i četnicima nazočio je  ”Trećoj VELIKOJ skupštini Srpskog nacioanlnog vijeća” u dvorani Lisinski u Zagrebu.     

Nakon velebnog dočeka na Pantovčaku, Vučić, Pupovac i co. obišli su četničko uporište u Kordunu, gdje su mještanima obećali kako će se njihov život znatno poboljšati,  jer nisu više sami i osamljeni – s njima je on i Srbija. Dolazili su i prije Vučića srpski čelnici iz Beograda i obećavali bratsku pomoć Srbima u Hrvatskoj. Ovog puta nešto je drugačije. Vučić je obećao Srbima da će odluke o njihovom  životu biti razmotrene i donesene u Beogradu.  Što znači: Srbija hoće imati vilajet (srpsku administrativno-teritorijalnu jedinicu) u Hrvatskoj.

Vučić i Pupovac  prodaju srpska m..da pod ovčje bubrege

”Srpsko narodno vijeće” (SNV) izabralo je koordinacijsko tijelo, koje djeluje kao samouprava Srba u Republici Hrvatskoj, kojemu je na čelu izabrani stari/novi predsjednik Milorad Pupovac.  Ukupno je predočeno na ”Velikoj skupštini Srba” trinaest (13) zahtjeva Vladi RH, koji su ultimativnog karaktera. Među ostalim zahtjevima ističe se  potreba osnivanja vijeća općina čime bi Hrvtska dobila novu teritorijalnu jednicu – ”Republiku Srpsku” u Republici Hrvatskoj. (Potrebno je pročitati svih 13 zahtjeva, gdje se vidi kako su se srbočetnici okuražili  s dolaskom Vučića.) Dolazak  srbijanskog predsjednika u Zagreb nije bio samo službena posjeta Hrvatskoj, nego i ugovoreni službeni dolazak Srbijanske državne vrhuške na ”Veliku 3. skupštinu Srba u RH”.  

Na skupu u Lisinskom, gdje su se okupili velesrpski istomišljenici uz veliku nazočnost  društvenih, kulturnih i pravoslavnih srbočetnika, koji su na svom  slavlju ugostili veliki broj hrvatskih državnih i političkih čelnika među kojima je bila i predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar Kitarović.  Od najpoznatijih, koji nije nazočio ovom skupu, bio je predsjednik Vlade Andreja Plenković  zbog odlaska u Brusseles.

Ako je već Predsjednica RH pozvala predsjednika Srbije u služben posjet, onda se to trebalo obaviti na Pantovčaku uz  doček i večeru i – uzdravlju! Međutim, Kolinda Grabar Kitarović se odlučila otići (13.02.2018.) na ”Veliku treću skupštinu Srpskog nacionalnog vijeća” u dvoranu Lisinskog, gdje je vidjela kako deve plešu.

”Nije  slučajno, što je opet diplomatski skandalozno, Aleksandar Vučić na tlu Hrvatske zamjerio svom hrvatskom potrčku Miloradu Pupovcu što je glasovao za novi zakon o braniteljima s kvalifikacijom o velikosrpskoj agresiji. Jedan sitni ali vrlo znakovit detalj iz posjeta Aleksandra Vučića Zagrebu govori  da službeni Beograd i sve ono što stoji iza njega, dakle Srpska akademija nauka i umjetnosti, Srpska pravoslavna crkva, i Udruženje pisaca, provode politiku posebnog  statusa za etničke Srbe u Hrvatskoj.  Kad se govori o pravima manjina Aleksandar Vučić uvijek pri spominjanju hrvatske manjine u Srbiji nije govorio o srpskoj manjini u Hrvtaskoj, nego  o ‘zajednici Srba’ u Hrvatskoj, ili čak jednostavno o Srbima u Hrvatskoj.” (V. Krsnik)

Ne samo da je Vučić javno ukorio Pupovca što nije glasovao protiv hrvatskog Zakona o braniteljima, nego je tim izkazom  diskreditirao Predsjednicu RH, koja je na krilima hrvatskih branitelja došla na oslobođeni Pantovčak, u oslobođenoj Hrvatskoj – zahvaljujući mrtvim i živim žrtvama hrvatskih branitelja.

Hrvatska Predsjednica je na ”Velikoj skupštini Srba…” rekla i pokazala: ”Na mojim rukavima je danas pisalo ‘hrabrost’, nadam se da će slijedeći put pisati ‘mudrost’ (valjda na slijedećem susretu u Beogradu, op)”  U nastavku govora ona se ispričala  Vučiću i delegaciji ako su doživjeli neku neogodnost,  te dodala da se radi o manjini, a da većina Hrvata želi razgovore i dogovore. Naprotiv,  poštovana Predsjednice, mi sa sigurnošću možemo reći, da je mizerna  manjina  građana bila zadovoljna dolaskom Vučića u Zagreb.

Samo što je predsjednik Srbije otišao iz Hrvatske šutke se uvukao Milorad Dodik u Hrvatsku kako bi dao podršku  gornjokarlovačkoj eparhiji, gdje ga je pozvao episkop Gerasim.  Episkop  tretira Dodika kao službenu osobu pa mu je poklonio ikonu Isusa Krista naglasivči da je ona namijenjena državnicima.

Miloradu Dodiku nije  bio javno dopušten ulazak u RH, niti je imao u Hrvatskoj pratnju hrvatske policije.  Potsjetimo, prije nego što se je ušuljao u Hrvatsku, Dodik je izjavio, da ” Dubrovnik nije  hrvatski, niti je ikada bio.” Izjavio je također kako ”treba uključiti probleme iz prošlosti, poput genocidne politike koju je NDH provodila nad Srbima ili  ustaških zločina u Jasenovcu i drugim zloglasnim  logorima, kao i holokost na Srbima… Srbi ovu temu moraju da vrate na međunarodnu razinu  kako bi se i Jasenovac i Jadovno i Prebilovići i mnoga stratišta okarakterizirala kao mjesta genocida nad srpskim narodom od NDH”, kazao je Dodik (novilist.hr)

Zaključna misao

Teško mi je što moram reći našoj Predsjednici da je – posrnula  pred Vučićem i Pupovcem na kućnom pragu. Bilo je  što je bilo.  Ali, ne daj Bože da se ovo ponovi, jer sa Srbijom još dugo neće biti dobrosusjedskih odnosa, jer su oni samo promijenili tehniku u ostvarenju Velike Srbije: odložili  su puške, nabavili borbene zrakoplove i uzeli pera i papire. 

Vučić je već iz Zagreba poslao tekst  američkom portalu –  europsko izdanje www.politico.eu (13.02.2018.), u kojem iznosi sve ono što se sviđa Brusselesu,  kao ga je napisao Jean Claudea Juncker.  Zanimljivo je da u tekstu Vučić  ne spominje Hrvatsku, ali govori kako bi slobodna trgovina  proizvoda, ljudi i kapitala ovu regiju učinila atraktivnijom investitorima. ”Indivudualno smo mali, ali zajedno činimo tržište od 20 milijuna ljudi”, kaže Vučić. (maxportal.hr)  Kod Srba riječ  ”zajedno”  značenje – ujedinjenje u Veliku Srbiju.

Da li uopće Hrvatskoj treba ”Zapadni Balkan”, slobodno tržište , odnosno Srbiju koja bi u ”regiji imala 20 milijuna ljudi”, kada Hrvatska ima slobodnu trgovinu na području Europske zajednice s  508 milijuna stanovnika u 28 država.

Dokle god  Srbija pokazuje šovinističke porive, treba je držati na odstojanju. Sa Srbijom treba najprije učvrstiti granice, dobiti informaciju  o ubijenim i nestalim, potom karte postavljenih minskih polja i pod hitno vratiti opljačkano bogatstvo, tada Hrvatska Vlada može i razgovarati o boljim susjedskim odnosima.  Ali do tog vremena, treba kontrolirati tko prelazi granicu. Samo država koja ima čvrste granice može sačuvati svoj suverenitet.

Hrvatska će uskoro uvesti euro kao monetornu valutu, a sahranit će kunu i to će biti kraj hrvatske monetarne fiskalne povijesti, koja je bila uz grb i zastavu dragocijeno blago hrvatskog naroda.

Povedi narod moj  u zemlju Hrvatsku, u Bosnu i Hercegovinu i podari mu mudrost i radost da živi i voli na svojoj grudi tamo gdje su naši ljudi… (Adolf Polegubić)

Iz uredništva: Rudi Tomić rođen je 8. kolovoza 1933. u Donjim Radišićima (Ljubuški). Godine 1959. doselio se u Toronto, Kanada, gdje i danas živi. Tomić je jedan od najpoznatijih hrvatskih domoljubnih djelatnika i državotvornih aktivista u Kanadi poslije Drugog svjetskog rata. I danas kad je već duboko u mirovini ne odustaje od borbe za spas  samostalne hrvatske države – Republike Hrvatske. Bravo, gospodine Tomiću na izuzetno vrijednom i konstruktivnom apelu predsjednici Republike Hrvatske Kolindi Grabar-Kitarović. Mi koji smo u političkoj emigraciji stvarali samostalnu hrvatsku državu od 1945. do 1990., i jako pomagali hrvatskom narodu u domovini u Domovinskom ratu, dužni smo nad tom našom državom bdijeti, kao nad svojim djetetom, sve dok ne zaklopimo svoje oči. Nažalost, trenutno hrvatsko državno vodstvo vodi Hrvatsku u propast. To se mora zaustaviti.

            

 

   

 

 

 

 

 

 

    

Početak kraja Plenkovićeve Vlade

Zagreb, 21. veljače 2018.                                                            Priopćenje za medije

Ostavka državnog tajnika za demografiju dr. sc. Marina Strmote početak je kraja Plenkovićeve Vlade

Neočekivana, ali zato hrabra, ostavka državnog tajnika za demografiju dr. sc. Strmote u svojoj konačnici dovest će do pada Plenkovićeve Vlade i zaustavljanja za Hrvatsku katastrofalnog iseljavanja i sada već vrlo zabrinjavajućeg trenda demografskog nestanka hrvatskog naroda.

Kao političar, novinar i diplomat, pitanjem biološkog nestanka hrvatskog naroda bavim se nešto više od četiri desetljeća. Evo što sam u uvodniku mjesečnika Hrvatska istina u Australiji napisao 1977. godine. Prenosim samo prvi stupac:

«Još je iz drevnih vremena poznato i prokušano pravilo da kad imperijalisti, svih boja, žele neki narod zarobiti i pokoriti, oni najprije traže njegove slabosti i negativnosti i kada ih pronađu, onda te slabosti i negativnosti u tom narodu obilato hrane i podržavaju – bilo kroz pojedince, bilo kroz skupine. Na taj je način moguće ne samo držati jedan narod u ropstvu, nego i odvesti ga u totalnu biološku propast – nestanak».

Nažalost, u tom pogledu ništa se nije promijenilo ni nakon stvaranja samostalne i neovisne hrvatske države 1991. godine.

Na golemu opasnost demografskog nestanka hrvatskog naroda od 1991. godine ne upozoravamo samo mi koji to pitanje pratimo iz domoljubnih razloga, nego i hrvatski demografski stručnjaci kao što su dr. sc. Šterc i prof. dr. sc. Akrap, trenutni savjetnik predsjednice, no bez ikakva utjecaja. U njihovu timu bio je i dr. sc. Strmota, koji je na Hrvatskom iseljeničkom kongresu u Šibeniku 2014. godine o toj temi održao hvalevrijedno i visoko profesionalno predavanje.

Pitanje svih pitanja i problem svih problema u Hrvatskoj danas nisu ni Agrokor, ma koliko gospodarski bio važan, ni kamate, pa čak ni strašne ovrhe, koje također tjeraju Hrvate na iseljavanje. Sudbonosan problem, koji će odlučiti o opstanku Hrvatske i hrvatskog naroda čine drastično smanjivanje rasta stanovništva i dramatičan porast iseljavanja, kojem se ne vidi kraja. Bez Hrvata i stanovništva neće niti može biti Hrvatske.

Glavni krivci su hrvatski političari

Glavni i jedini krivci za ovo, sada čak već i kratkoročno neodrživo, stanje u Hrvatskoj odgovorne jesu političke elite, koje polovicu svog radnog vremena provode u osmišljavanju kako što više opljačkati hrvatsko gospodarstvo (koje je na koljenima), a drugu polovicu u provođenju zakona i mjera Europske unije kojima je konačan cilj uništenje malih naroda i država poput Hrvatske.

Imenovanjem nestručne i nesposobne osobe kao što je Nada Murganić ministricom demografije, premijer Plenković počinio je zločin nad hrvatskim narodom. Njezinu nesposobnost i nespremnost gotovo je nemoguće opisati riječima. Daleko manju grješku napravio bi da je anarhista Ivana Pernara iz Živog zida imenovao ministrom vanjskih i europskih poslova.

Gospodine Plenkoviću, ugledajte se na dr. sc. Strmotu i dajte ostavku – naravno, iz drugih razloga. Niste sposobni voditi Vladu u vremenu ovako velike krize. Vratite se u Bruxelles.

Antun Babić, predsjednik Inicijativnog odbora

E-mail: antunbabic@gmail.com

 

 

Stranica 2 od 5

Powered by WordPress & Theme by Anders Norén