Month: travanj 2018 (Page 2 of 2)

Otvoreno pismo hrvatskom narodu

Otvoreno pismo hrvatskom narodu – kandidirat ću se za predsjednika države

Od proglašenja samostalne hrvatske države 25. lipnja 1991. hrvatski je narod birao četiri predsjednika odn. predsjednice Republike Hrvatske. Svi dosad izabrani predsjednici hrvatske države bili su ili članovi Komunističke partije Jugoslavije i partizani, ili su to bili njihovi očevi i djedovi.

Prvi predsjednik dr. Franjo Tuđman bio je član Komunističke partije Jugoslavije, partizan i general JNA. Treba naglasiti da je dr. Tuđman dosad bio jedini istinski hrvatski domoljub, koji kao predsjednik Republike Hrvatske nije bio u službi nikakvih stranih interesa.

Drugi predsjednik, u dva mandata, bio je Stjepan Mesić, koji je bio Jugoslaven, član Komunističke partije Jugoslavije, a neki kažu i suradnik Udbe. Na dužnost predsjednika Republike Hrvatske došao je uz pomoć stranih interesa, kojima je do kraja drugog mandata vjerno služio.

Treći predsjednik bio je dr. Ivo Josipović, čiji je otac bio partizan, član Komunističke partije Jugoslavije, Jugoslaven, a neki tvrde da je bio i šef Golog otoka, tj. član Udbe, i kao takav navodno odgovoran za ubojstva hrvatskih političkih emigranata. Dr. Ivo Josipović vodio je na kilometre daleko vidljivu prosrpsku unutarnju i vanjsku politiku, u čemu mu je neskriveno pomagala tadašnja ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić.

Sadašnja je predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović, čiji je djed bio partizan, a pretpostavljam i član Komunističke partije poslije Drugog svjetskog rata. Mnogi za Kolindu Grabar-Kitarović javno pišu i govore da je članica Trilaterale, u kojoj sjede moćne svjetske osobe koje su najveći protivnici Katoličke Crkve. Dakle, ako je tomu tako, tada je i ona u službi stranih i protuhrvatskih interesa.

Što nam govore ove vrlo šture ali i neoborive činjenice? One nam govore da, od više od osam milijuna Hrvata u Republici Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i diljem svijeta, sve dosad u Republici Hrvatskoj za predsjednika države nije izabran nijedan predsjednik ili predsjednica države koji ne potječu iz jugoslavenske, komunističke i partizanske obitelji. Evidentna posljedica tih činjenica jest ta da se hrvatska država i hrvatski narod danas, dvadeset i sedam godina kasnije, nalaze pred samim rubom ponora i nestanka.

Došlo je vrijeme za predsjednika države koji je i iskreni hrvatski domoljub i vjernik

Pokazalo se da niti jedan predsjednik odn. predsjednica osim dr. Franje Tuđmana nisu bili iskreni hrvatski domoljubi, a još manje istinski vjernici. Došlo je vrijeme da sljedeći hrvatski predsjednik bude potomak domobranske ili ustaške obitelji koja nije okaljala svoje ruke u Drugom svjetskom ratu, kao što su to učinili očevi ili djedovi nekih od spomenutih dosadašnjih predsjednika Republike Hrvatske. Također je vrlo važno da sljedeći predsjednik Republike Hrvatske bude osoba koja nije bila član Komunističke partije ili suradnik Udbe te da to nisu bili ni roditelji ni djed ili baka te osobe.

S tim na umu, kao sin hrvatskog domobrana Vinka Babića (rođenog 1916. u selu Volarice, kod Senja, koji je preživio Bleiburg, Križni put, Lepoglavu i logor u Požegi te koji je bio teško ranjen u Drugom svjetskom ratu) najavljujem svoju kandidaturu za predsjednika Republike Hrvatske ne sljedećim izborima, kad god se oni budu održali. Od te kandidature odustat ću jedino u slučaju da se general Ante Gotovina kandidira za predsjednika Republike Hrvatske na istim izborima.

Za ovaj trenutak pripremao sam se i izgrađivao, svjesno ili nesvjesno, punih pedeset godina, tj. otkako sam 1968. otišao iz Jugoslavije i završio u izbjegličkom logoru Traiskirchen kod Beča, a nakon toga otputio se u Australiju. Sve o svojem životu, svojoj obitelji, isprekidanom školovanju, radu, političkoj borbi za samostalnu hrvatsku državu u emigraciji, sudjelovanju u obrani i međunarodnom priznanju Republike Hrvatske te dužnostima u Ministarstvu vanjskih poslova i Ministarstvu povratka i useljeništva objelodanit ću u svojoj autobiografiji koncem ove godine. Za one koji me ne poznaju, uz ovu najavu dostavljam i svoj kratak službeni životopis, koji svatko može provjeriti (vidi blog www.spasimohrvatsku.hr).

Iznenadna i teška smrt moje supruge imala je velik utjecaj na ovaj moj korak

S najvećom odgovornošću i potpuno čistom savješću pred Bogom i narodom izjavljujem da mi nikada ne bi palo napamet da napravim ovaj korak da prije dvije i pol godine nije u strašnim mukama i u neprihvatljivim okolnostima umrla moja druga supruga Janja Ninić Babić, dragovoljka Domovinskog rata od 1990. godine, bliska suradnica ratnog ministra Gojka Šuška od početka do kraja njegovog mandata, tj. do njegove smrti, bojnica Hrvatske vojske te vojna izaslanica Republike Hrvatske u Pekingu (N.R. Kina).

Prije iznenadne Janjine smrti planirali smo svoje zrele dane provesti u miru i posvetiti se svojoj široj i užoj obitelji, koja je dvadeset godina jako patila zbog naših obaveza prema poslu koji smo obavljali. Naravno, poseban poticaj za kandidaturu na sljedećim predsjedničkim izborima dalo mi je duboko razočaravajuće i opasno stanje, u kojem se, nažalost zahvaljujući nedomoljublju, nesposobnosti i služenju stranim interesima svih predsjednika i svih Vlada te saborskih zastupnika, nakon smrti prvog predsjednika dr. Franje Tuđmana, nalaze Republika Hrvatska i hrvatski narod u Republici Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.

Moj kratak službeni životopis, a posebno moja knjiga, pokazat će da imam jednake, ako i ne bolje, reference za predsjednika Republike Hrvatske od bilo kojeg drugog današnjeg političara u Republici Hrvatskoj, uključujući Kolindu Grabar-Kitarović i Andreja Plenkovića. Nadam se da ću to imati priliku i dokazati tijekom predizborne kampanje u medijskim i drugim sučeljavanjima.

Okosnicu svog programa za predsjedničke izbore objavit ću za tjedan dana.

mr.sc. Antun Babić
U Zagrebu 8. travnja 2018.

 

Pismo hrvatskoj pjesnikinji Mariji Dubravac

Pismo hrvatskoj pjesnikinji

Mariji Dubravac

 

Članica HAZUDD-a i poznata hrvatska pjesnikinja Marija Maria Dubravac iz Australije poslala je okružno pismo svim članovima HAZUDD-a koje me je jako pogodilo. Odmah nakon što sam to pismo pročitao uputio sam joj moj odgovor, koji u cijelosti prenosim dolje:

“Draga gospođo Dubravac,

bio sam jako potrešen tijekom čitanja Vaše e-mail poruke. Nažalost ona sto posto oslikava stanje u kojem se hrvatski narod nalazi, kako u domovini tako i u iseljeništvu. Poučen teškim iskustvom mojeg pokušaja da poradim na ujedinjivanju “domoljubnih” pojedinaca i skupina u našoj domovini Hrvatskoj, namjerno se nisam želio upuštati u raspravu oko imenovanja dr. Stjepandića za privremenog predsjednika HAZUDD-a. Naime, bio sam uvjeren da će nakon desetljeća jednog časnog čovjeka i velikog domoljuba kao što je mr.sc. Dragan Hazler na čelu HAZUDD-a doći do teških svađa i prijepora koje su u takvim situacijama svojstvene nama Hrvatima.

Postoji li rješenje? Ja ga nemam, osim Božje providnosti nama Hrvatima ne može više nitko pomoći. Ipak, ja sam sebi dao prisegu 1969., kad sam iz izbjegličkog logora u Austriji došao u Australiju, da ću se beskompromisno boriti za slobodu Hrvatske i hrvatskog naroda dok budem živ. Nažalost, nakon jednog desetljeća velike radosti i veselja, do 2000-te godine, danas mi ne preostaje ništa drugo nego ponovno sam sebi dati prisegu da ću se boriti za SPAS HRVATSKE, sve dok ne zaklopim oči i ne odem na drugi svijet. Dake, moje je stajalište da u ovim presudnim trenutcima ne samo za HAZUDD nego i opstanak hrvatskog naroda svatko od nas treba duboko preispitati sebe i svoju savjest u odnosu na budućnost djelovanja HAZUDD-a. Kao što je to slučaj u svim hrvatskim institucijama, strankama, udrugama itd., u Hrvatskoj, nema nikakve dvojbe da se u u članstvu HAZUDD-a nalaze ubačeni, a poneki i bolesni ljudi. Međutim, duboko sam uvjeren da većina članova želi da HAZUDD ne samo nastaviti s djelovanjem, nego i da to svoje djelovanje još više osnaži i proširi u trenutcima velike duhovne, moralne i svakojake druge krize u Hrvatskoj i svijetu.

Draga gospođo Dubravac, poznavajući Vaše neiscrpno domoljublje i veliku ljubav prema Hrvatskoj i hrvatskom narodu, a da ne govorim o Vašem humanizmu, duboko sam svjestan da prolazite kroz tešku bol i razočaranje. Ja se nalazim u gotovo identičnoj situaciji od povratka u Hrvatsku iz diplomacije 2013. i nakom smrti moje supruge, bojnice HV-a Janje Ninić Babić. Svako jutro ustajem s teškom dvojbom i pitanjem hoću li, mogu li i trebam li nastaviti s borbom za bolju Hrvatsku? Bude dana kad sasvim potonem, a onda mi ponovno netko šapne u uho  – ne daj se, ne dozvoli neprijatelju da od tebe i hrvatskog naroda ponovni učini svojeg slugu. I tako, iz dana u dana prolazi moj život i nastavlja se moj ideal i nada iz mladenačkih dana, tj. uvjerenje da mi Hrvati ipak zaslužujemo svoju samostalnu državu, svoju slobodu, svoju budućnost, svoj prosperitet, svoje dostojanstvo i svoj život u najljepšoj zemlji na svijetu.

Poznavajući Vas, a siguran sam da to vrijedi i za brojne druge članove HAZUDD-a, Vi i ja nećemo prestati s našim radom za Hrvatsku sve do zadnjeg daha. Hrvatska je dio nas i mi smo dio Hrvatske.

U tim mislima želim Vam još mnogo ljeta u beskompromisnoj borbi za našu Hrvatsku.

S poštovanjem i uz srdačan pozdrav,

Antun Babić

glasbrotnja.net

Stranica 2 od 2

Powered by WordPress & Theme by Anders Norén