GLAS IZ WASHINGTONA

      Kazimir Katalinić

  OD PORAZA DO POBJEDE

    Povijest hrvatske političke emigracije 1945. – 1990.

                             Svezak III. 1974.-1980.

             Koncem travnja objavljen je treći svezak knjige Kazimira Katalinića, Od poraza do pobjede, povijest hrvatske političke emigracije 1945. – 1990.  Ovaj svezakje nastavak dvaju prošlogodišnjih svezaka i logični slijed najvažnijih povijesnih zbivanja iz dugogodišnjeg rada hrvatske političke emigracije za uspostavu nezavisne i demokratske hrvatske države. Pisac je u njemu, kao i u prethodna dva sveska, pokazao objektivnost, pravednost i nepristranost, držeći se latinskih riječi sine ira et studio, kojima je rimski povjesnčar i političar Tacit, Publije Kornelije u Analima opisao svoju historiografsku metodu. Ta piščeva objektivnost i nepristranost nimalo ne umanjuju zanimljivost i poučnost njegova teksta, niti radoznalost čitatelja da ga pomno pročita i sam donese prosudbu opovijesno-političkoj vrijednosti knjige. Iako svaki svezak ima svoju posebnu vrijednost i specifičnost, oni tek zajednički čine povijesnu i logičnu cjelinu i zato je važno da čitatelj pročita sva tri sveska, a nakon toga i četvrti, koji će biti publiciran koncem ove godine.

Zahvaljujući važnim funkcijama koje je obnašao u Hrvatskoj republikanskoj stranci (HRS) i Hrvatskom narodnom vijeću (HNV), te politici i potezima vodstva stranke u obrani Hrvata, koji su zbog poduzimanja određenih akcija protiv Jugoslavije dolazili u nemilost zemalja u kojima su živjeli, pisac je bio povezan s velikim brojem emigrantskih političkih djelatnika. Mnogi od njih, iako službeno nisu pripadali HRS-u, prihvaćali su program stranke, lokalno surađivali s njezinim članovima i od vodstva tražili savjete. Koliko je Hrvatska republikanska stranka držala do ljudi, posebno mladih, i suradnje sa svima čiji je cilj bio slobodna i demokratska hrvatska država, čitatelj će se uvjeriti čitajući Katalinićevu knjigu.

Mate Prpić: I pero i mač

U dvadeset i osmom poglavlju pisac  je opisao Matu Prpića i Ivana Matičevića, dvojicu revolucionaraca koji su 1974. poginuli na Velebitu, a nakon toga su postali poznati kao Velebitski gerilci. Mate Prpić je bio rođen 26. listopada 1929. godine u Ravnom Dabru, u općini Karlobag. Njegov otac Jakov i stariji brat Ivica bili su ustaški borci, a nakon propasti NDH-a obojica su kao križari poginuli na Velebitu 12. lipnja 1945. Iako Prpić i Matičević nisu imali visoke škole, po piščevu mišljenju „malo je bilo Hrvata u emigraciji koji su bili toliko politički izgrađeni“ kao Mate Prpić, a kao potvrdu svoje tvrdnje navodi misli izopširnog  pisma koje je 10. studenog 1970. Prpić poslao dr. Vjekoslavu Vrančiću, uz molbu da ga dade na uvid i vodstvu Hrvatske republikanske stranke.

Evo nekih od tih misli: „Vrijedno je reći, da u politici jedna danas aktualna stvar sutra već pripada povijesti i zaboravu. Stil, metode, partner – sve se mijenja, samo cilj ostaje trajan, a cilj jednog nesebičnog javnog radnika je trijumf njegove zemlje i naroda. Ovu istinu nikad ne smijemo smetnuti s uma, jer su u njemu sve vrline, sve zadaće i sva etika jednog borca-rodoljuba.“                                                                                                                                                                                                       

Za razliku od Hrvata koji su isticali da će zbog ideoloških razlika uskoro doći do ratnog sukoba između SAD i Sovjetskog Saveza i da jedino u tom sukobu, pod okriljem SAD, hrvatski narod može ostvariti svoju državu, Prpić je u pismu napisao:  „Do izravnog sukoba Amerike i Rusije ne će doći u dogledno vrijeme, jer je i jedna i druga svjesna, da iz međusobnog rata vođenog modernim oružjem nijedna ne bi izašla pobjednica…  Mislim da nije zgoreg ako citiram onu našu: Uzdaj se u se i u svoje kljuse! Tko se prepusti nadama, da će mu Amerikanci ili Rusija dati slobodu, teško će je dočekati. A kad bi je kojim pukim slučajem i dočekao bila bi mu gorka, da se niti ne bi slobodom mogla zvati. Što se nas tiče, mi trebamo odmah početi raditi kako treba…  Amerika vodi svoju, američku politiku. Mi Hrvati vodimo tuđu, zato idemo iz razočaranja u razočaranje, iz očaja u očaj.“

O Ivanu Matičeviću, koji je u krugu svojih prijatelja imao nadimak „šutljivi“, postoji vrlo mali broj pismenih podataka. Mate Prpić ga spominje u jednom pismu piscu knjige, a u časopisu Republika Hrvatska, na desetu obljetnicu njihove smrti, objavljena su o njemu dva članka, jedan Drage Sudara, a drugi Mladena Dolića. Sudar o Matičeviću piše da je, „već pri samom osnivanju revolucionarne organizacije Hrvatska narodna fronta, bio desna ruka Mate Prpća“, dok je Dolić u svom članku, pod naslovom „Šutljivi borac“ za njega napisao da je bio „svjestan i izgrađeni borac, koji je došao do spoznaje da Hrvatsku ne će osloboditi ni ‘emigrantska politika’ ni naklonost velesila. Zato je tražio revolucionarni put, uvjeren da je taj normalan u jednom zarobljenom narodu.

(Republika Hrvatska, br. 146, Buenos Aires, rujan 1984., 23.-31.)

Duboko uvjereni da se hrvatska država i narodna sloboda ne će  postići bezoružane borbe, Prpić i Matičević su koncem travnja 1972. ilegalno išli u domovinu, kako bi na licu mjesta što bolje upoznali domovinsku situaciju i uvjete za budući revolucionarni rad. Matičević se iz domovine vratio u kolovozu, a Prpić koncem studenoga.

Posljednji odlazak i smrt

Iako nije poznato kojega su datuma u srpnju 1974. godine ova dvojica mladih revolucionara napustili Njemačku i ilegalno ušli u tadašnju Jugoslaviju, pisac je na temelju dva posljedna pisma, između njega i Prpića, došao do zaključka da su oni otišli prije 15. srpnja 1974. i tamo ostali do smrti, 29. listopada, te da o njihovu dolasku i djelovanju UDBA nije znala do sredine rujna.  Zaključakda je UDBA o njihovu dolasku i djelovanju saznala tek polovicom rujna, pisac temelji na podatcima iz knjige Matina mlađeg brata, Ante Prpća. U toj knjizi Ante Prpić piše da je bio uhapšen 18. siječnja 1975., ali da ga je UDBA počela pratiti još sredinom rujna 1974.„Istinu o meni vi znate, pratili ste me četiri mjeseca prije nego ste me uhapsili”, rekao je A. Prpić svom istražitelju. (A. Prpić, Iza lepoglavskih rešetaka MB – 6596, Riječki nakladni zavod d.o.o., Rijeka, 1996, str. 13.)

U prilog svoga zaključka Katalinićnavodi i neke podatke koje mu je u studenome 2012. poslao prof. Nikola Bićanić, čovjek koji je neposredno prije dolaska Prpića i Matičevića, izišao iz gospićkog zatvora.

„Mate Prpić i Ivan Matičević koristeći krivotvorena dokumenta prebacili su se početkom ljeta 1974. iz Njemačke do Rijeke i potom iznad Senja u srednji Velebit u područje Mati Prpiću dobro poznatih Dabara iznad Karlobaga, gdje se u Ravnom Dabru Mate Prpić rodio. Od pojedinih ljudi koji su zbog Prpića i Matičevića bili u zatvoru doznao sam da ih je do Rijeke prokrijumčario zemljak Prpićev iz Ravnog Dabra, Mile Bačić u transportnom teretnjaku riječkog ‘Autoprometa’…  Potkraj listopada 1974. uobičajeno je Velebitom zabijelio snijeg i jednog dana trojica lovaca su se, slijedeći trag veprova, približili kamenom usjeku iz koga se izvijao dim. To su prijavili miliciji i tako se počelo klupko odmotavati. U večernjim satima 29. listopada 1974. združeni odredi temeljne i specijalne milicije pojačani vojnom jedinicom i teritorijalnom obranom okružili su dabarski dio Velebita i iznenadnim udarom iznenadili su Prpića i Matičevića.” (A-HRS, Izvještaj Nikole Bićanića.)

No „umjesto predaje, Prpić i Matičević su prihvatili nejednaku borbu i uspjeli – prema udbaškim verzijama – likvidirati jednog milicionera, a raniti drugog.“  (K. Katalinić)

Osnutak HNV-a

U vrijeme priprema za osnutak Hrvatskog narodnog vijeća, grupa nezavisnih Hrvata, među kojima je bilo i takvih koji su smatrali da je važnije baviti se kulturnim nego političkim radom i da nam zato u emigraciji nisu potrebne političke organizacije, zaključila je da se politički treba pripremiti za ulazak u HNV-e, a nakon toga potpuno ga preuzeti u svoje ruke. Za razliku od većine Hrvata koji su vjerovali da bi Hrvatsko narodno vijeće trebalo biti koalicijsko tijelo hrvatskih političkih organizacija i političkih djelatnika, oni su smatrali da bi vijećem trebala upravljati elitna grupa intelektualaca, bez utjecaja običnih ljudi. U pismu koje je puk. Ivan Babić, jedan od predstavnika te grupe, uputio prof. Vinku Nikoliću, Babić nam otkriva namjeru ove grupe.  “U današnjim okolnostima u domovini i u svijetu, nema mjesta demokratskom izražaju masa, nego čitava stvar leži u rukama elite (a intelektualci bi trebali biti ta elita), koju bi emigrantske mase, i bez demokratskog formalizma slijedile, a vjerojatno i domovina bila za to zahvalna.” (NSK, Ostavština Vinka Nikolića. Pismo I. Babića V. Nikoliću, Torremolinos, 24. 5. 1974.)

Dvije godine kasnije, u razgovoru za Novu Hrvatsku, na pitanje, kako je zamišljao proceduru oblikovanja HNV-a, puk. Babić je odgovorio: “Nisam zamišljao ovakav demokratski postupak kakav sada postoji. (…) Zamišljao sam HNV na taj način da se poveže veća grupa hrvatskih intelektualaca svih struja, da se ujednače gledišta, da se između njih izabere grupa od kojih 20-30 ljudi, te da se oni jednostavno proglase konstituirajućim odborom za obrazovanje Hrvatskog narodnog vijeća. (…) Nešto slično kao što je učinio Trumbić: tko je njega legitimirao?”  („Razgovor s pukovnikom Ivanom Babićem”, Nova Hrvatska, br. 2, London, 25. 1. 1976., 11)

Budući da je na osnivanju HNV-a u Torontu bio prisutan puk. Babić, nakon osnutka vijeća u Europu je otputovao gosp. Ivo Rojnica iz Argentine, kako bi od Babića saznao detalje o sastanku i s njime se dogovorio o radu i ulozi grupe unutar budućeg HNV-a. Po povratku u Argentinu Rojnica se sastao s dr. Vjekoslavom Vrančićem u želji da ga pridobije za politiku koju je ta grupa trebala provesti unutar vijeća. O tome je g. Rojnica pisao kasnije u svojoj knjizi. Iako se gosp. Rojnica i dr. Vrančić nisu u svemu složili, Vrančićev kasniji nastup i zahtjevi na zasjedanjima I. Sabora u Torontu otkrili su nam da je on ipak bio podlegao pritiscima g. Rojnice i njegove grupe.

  1. Sabor HNV-a u Torontu od 4. do 8. rujna 1975.

Među izabranim sabornicima HNV-a gospođa Alojzija Buconjić, koja je bila izabrana u ime HRS-a, bila je jedina žena. Na otvaranju I. Sabora HNV-a u Torontu od 4. do 8. rujna 1975., gospođa Buconjić je održala pozdravni govor iz kojeg navodim nekoliko važnih misli. „Znam da u našoj sredini žene još nisu dobro gledane u politici, a još manje se prihvaćaju mladi ljudi. Ako tome dodamo običaj da hrvatsku politiku vode ljudi sa sveučilišnom naobrazbom, možete mi vjerovati da zaista nisam mislila na mogućnost da bih ovdje danas govorila. Ali kad sam već izabrana, želim se s ovoga mjesta zahvaliti svima koji su glasovali za mene, kao nosioca hrvatskog republikanstva…  Želim naglasiti da ne govorim i ne nastupam kao žena, niti kao predstavnica žena, nego kao predstavnica one političke skupine koja me je kandidirala i za koju su skupinu dali glas oni koji su me ovamo poslali. Hrvatski republikanci žele da Hrvatsko narodno vijeće bude glas svih Hrvata pred cijelim svijetom i da okupi sve Hrvate, svih političkih struja, od ljevice do desnice. One koji pripadaju starim političkim organizacijama kao i one koji su učlanjeni u novim političkim strukturama. Da oni koji su opredijeljeni kao Hrvatska seljačka stranka i Hrvatski oslobodilački pokret prihvate pruženu bratsku ruku i uđu što prije u ovu zajednicu hrvatskih boraca kako bi ova bila što jača i što bolje zastupala zarobljeni hrvatski narod. Želimo da i hrvatska ljevica nađe svoje organizacijske oblike i da se uključi u ovaj zajednički rad, jer smatramo potrebnim okupljanje svih državotvornih Hrvata i Hrvatica, bez obzira na stranačko opredjeljenje. Hrvatski republikanci žele da HNV djeluje kao legalno tijelo u slobodnom svijetu, uz poštivanje zakona zemalja u kojima se nalazimo, iskorištavajući sva sredstva koja nam pruža slobodni svijet, da pomognemo hrvatskom narodu u borbi za oslobođenje. No hrvatski republikanci žele i traže da HNV prizna i one hrvatske borce koji se oružjem u ruci i uz životnu opasnost bore za hrvatsko oslobođenje, jer smo svjesni da međunarodne ustanove u današnjem času ne poštuju nikakva prava osim onih iza kojih stoji sila ili potencijalna sila. Ne smatramo HNV revolucionarnom organizacijom, niti pozvanom da stvara borbene odrede, no želimo da u svakom slučaju kad se pojave hrvatski borci, prizna ovakve borce i da ih politički zastupa pred cijelim svijetom. Upravo zato što se samo ne će ni izravno ni neizravno baviti nikakvim nasilnim činima, niti će ikoga poticati na takve čine, HNV imat će moralno pravo da brani hrvatske borce i revolucionarce.” (A. Buconjić „Hrvatskom narodnom vijeću“, Republika Hrvatska, br. 103, Buenos Aires, rujan-listopad 1975., 4.-5.)

Nekoliko dana poslije torontskog sabora, 12. rujna 1975. s krivotvorenom putovnicom Bruno Bušić je ponovo došao u emigraciju. Najprije je stigao u Pariz a odatle je 26. rujna otišao u London i priključio se Novoj Hrvatskoj. No ubrzo je došao do zaključka da je upao u klopku. Shvatio je da se politički u svemu razlikuje od onih s kojima je trebao zajednički raditi. Svoje nezadovoljstvo i ogorčenost prema politici koju je zastupala samozvana intelektualna elita, izrazio je u privatnim pismima i javnimčlancima.  „U Hrvatskoj su sada zatvori prepuni, a naš slavni Tripalo ni da glasa pusti od sebe, a mogao bi. Kad može Dubček, može i on. Naravno, tad bi izgubio beogradsku penziju. Jeftino se on prodao, dragi Zlatko. Na Savku i ne računam, ona se već u Karađorđevu odricala i Tripala.” (A-HRS, Bušićevo pismo Z. Markusu, London, 12. 1. 1976., 3.)

Nekoliko dana kasnije Bušić ponovo piše Zlatku Markusu: „Udbi je trebao mit Savke i Tripala da bi uspavala narod u domovini i u emigraciji. Znali su da im od te dvoje nesretnika, jadnih malih ljudi kojima nikada ništa nije bilo jasno, ne prijeti nikakva opasnost. Dragi moj Zlatko, pustimo mi njih neka i dalje sjede i uživaju u beogradskoj penziji i pomalo stare u miru božijemu, drugo ništa nisu ni zaslužili. Ja ih više ne ću ni spomenuti, jer mi se gadi njihov kukavičluk, sljepilo, sebičnost i izdajničko ponašanje.” (A-HRS, Bušićevo pismo Z. Markusu, London, 18. 1. 1976., 3)

U pismu prof. Vinku Nikoliću, Bušić mu zamjera: „Nije se onako smjelo pisati o našim gerilcima. Znam, u ono vrijeme se ništa nije znalo, moglo se pretpostavljati i ovo i ono… Sada sigurno već znadete kako je to sve išlo i trebalo bi, svakako bi trebalo ispraviti nepravdu koja je nanešena tim ljudima.” (NSK, Ostavština V. Nikolića, pismo B. Bušića V. Nikoliću, London, 24. 11. 1975.)

Svoju kritiku o javnim napadima Nove Hrvatske i Hrvatske Revije na Bugojanske i Velebitske borce Bušić je iznio javno u Novoj Hrvatskoj. „Moram reći da su ljudi zamjerali Novoj Hrvatskoj i Hrvatskoj reviji kritiziranje onih gerilskih grupa. Ti su ljudi ipak dali živote.” (B. Bušić, „Posljednji Jugoslaveni (Kako se danas u domovini gleda na svrgnuto vodstvo, na hrvatske gerilce, na emigraciju)”, Nova Hrvatska, br. 21, London, 9. 11. 1975., 13.)

Bušićeva ogorčenost posebno je uočljiva iz sljedećih riječi.  „Otvoreno ti kažem da mi se Revija zgadila kad sam vidio kako je pisala o gerilcima, onako bezobrazno i nisko o njima nisu pisale nijedne srpske, ako baš hoćeš, ni jugoslavenske novine. Pouzdano znam, da Vinko Nikolić vrlo dobro znade i to iz prve ruke, da je sve ono što je o gerilcima napisano u Reviji čista izmišljotina i prljava laž, a ipak nije našao potrebno da se ispriča tim mrtvim hrvatskim pokojnicima. Zbog toga se ne treba čuditi što se na stranicama Revije ne mogu pročitati suprotna gledišta i viđenja. Nije slučajno ni to da je među hrvatskim radnicima u emigraciji Revija omraženija od Vjesnika. Ja se s Tobom slažem da je Revija obavila velike stvari i baš zbog toga me hvata muka kad god se sjetim kako je popljuvala hrvatske borce, koji su dali za Hrvatsku sve što su imali. Dragi moj Zlatko, htio to Nikolić priznati ili ne, ti će ljudi zauvijek ostati u hrvatskoj povijesti, a on, Ti i ja možda ne ćemo dospiti ni u povijest hrvatske publicistike.” (A-HRS, Bušićevo pismo Markusu od 12. 1 1976., 1., 2.)

Pisac je u ovom poglavlju opisao također dobro poznatu akciju Zvonka Bušića i drugova, a uz nju i nekoliko, Hrvatima u domovini nepoznatih, ali, u propagandističkom smislu, važnih akcija. Jedna od tih je bila njujorška akcija u kojoj su trojica mladih Hrvata, pod vodstvom Marijana Buconjića, predsjednika njujorškoga Hrvatskog republikanskog društva Jure Francetić, 10. rujna 1975., upali u zgradu UN i bacanjem letaka uz poklik “Freedom for Croatia” (Sloboda Hrvatskoj), prekinuli sjednicu Ekonomskog odbora Opće skupštine Ujedinjenih Naroda. Nekoliko mjeseci kasnije, 8. veljače 1976., na utakmici mostarskog Veleža protiv australske nogometne reprezentacije u Sydneyu, dva mlada republikanska aktivista, Ilija Kokotović i Milan Nekić, uletjeli su na igralište sa zapaljenom jugoslavenskom zastavom, dok je publika urnebesno klicala: „Croatia! Croatia!”.

Šest mjeseci kasnije, u ponedjeljak 26. srpnja 1976., u Montrealu (Kanada), gdje su se održavale olimpijske igre, za vrijeme rukometne utakmice Jugoslavija-Njemačka, mladi Hrvat Petar Ivčec sa zapaljenom jugoslavenskom zastavm je utrčao na igralište uz poklike „Freedom for Croatia” („Sloboda Hrvatskoj!”). No, po mišljenju onih koji su bili za Jugoslaviju svi ovi mladi buntovnici bili su teroristi.  Da Zvonko Bušić i njegovi suborci nisu bili teroristi kako ih smatraju štovatelji Tita i Jugoslavije, vidi se i po tome što na avionu nisu imali nikakvo oružje. Poslušajmo što je o toj akciji mislio i rekao sam Zvonko. “U akciju sam išao promišljeno i s puno ozbiljnosti i odgovornosti, svjestan da nemam drugog prikladnijeg načina kojim bi svijetu saopćio samo dio tragične i ponižavajuće istine o našoj porobljenoj i okupiranoj domovini Hrvatskoj. (…) Ovaj čin nisam izvršio iz nekih terorističkih ili avanturističkih pobuda, nego je to jednostavno bio krik progonjenog, obespravljenog i neslobodnog čovjeka. Duboko mi je žao da je moj čin bio označen tragičnom smrću redarstvenika Brian Murraya.”  

Hrvatski dijalog: Pokušaj sinteze i gradnje mosta

Glavna tema tridesetog poglavlja je pismeni dijalog između predstavnika HRS-a i jednog do tada nepoznatog emigranta, bivšeg partizana i komunista Vjekoslava Šetke. Bio je to uzajamni pokušaj ljudi različite prošlosti i političkih uvjerenja da kroz pismeni razgovor sami što bolje shvate razloge i posljedice partizansko-ustaških ratnih sukoba i u iskrenoj suradnji pomognu mlađoj hrvatskoj generaciji da ne ponovi pogrješke iz prošlosti. „Naš ‘Hrvatski dijalog’ može razmaknuti granice sukoba, preskočiti emotivno-psihološke prijepore, dovesti do prijateljskog i logičkog kazivanja istina, a time i do jedinstva svih hrvatskih snaga kojima je životni ideal demokratska neovisna hrvatska država.“  (Vjekoslav Šetka)

Iz desetotravanjskog letka pod naslovom, “Prema budućnosti” koji je Izvršni odbor HRS-a uputio skupinama stranke 17. ožujka 1975. može se vidjeti što su predstavnici HRS-a željeli postići ovim dijalogom. „Iskustvo koje danas imamo ne će dopustiti da ponovimo pogreške prošlosti. Nikada više ne ćemo dopustiti da nas neprijatelji razdvoje u ime ideologije, nego ćemo u svakom Hrvatu gledati prvo Hrvata, koji ima pravo na svoje slobodno mišljenje i koji će zato s Hrvatima drugih političkih mišljenja braniti svoju Hrvatsku kao što to rade svi narodi na svijetu. Ni ideologija, ni vjera, ni socijalni položaj, ni pokrajine, ni prošlost, ne smiju nas razdvajati. Jest, moramo poštivati razlike, no one moraju biti podvrgnute vrhovnom cilju: hrvatskoj narodnoj i državnoj slobodi; Državi Hrvatskoj u kojoj će svakom Hrvatu biti osigurana politička, vjerska i kulturna sloboda, minimalni materijalni uvjeti za čovjeku dostojan život i socijalno pravedno i napredno društveno uređenje.”

Za razliku od partizansko-komunističkih ideologa i propagandista koji nikada nisu bili spremni ispitati svoju prošlost, među pripadnicima Ustaškog pokrea, bilo je ljudi koji su, zbog hrvatske budućnosti, hrabro i kritički ulazili u analizu Ustaškog pokreta.  „U hrvatsku prošlost, kako u ustašku tako i u partizansku, treba ulaziti hrabro i bez oportunizma. Treba prvo upraviti kritiku prema vlastitoj prošlosti da bi se zadobilo pravo kritiziranja druge strane. Ustaški borci trebaju biti prvi kritičari ustaškog razdoblja, ne izdajice ili strašljivci, nego iskreni kritičari kojima je do Hrvatske više nego do vlastite prošlosti. Možda će se i na drugoj strani pojaviti slična hrabrost, pa da tako premostimo osjećajni jaz koji već trideset godina razdvaja dva dijela hrvatskog naroda.“ (Republika Hrvatska, br. 101, Buenos Aires, 10. travnja 1975., 53.)

Pluralistički II. Sabor HNV-a

U trideset i prvom poglavlju opisani su izbori za II. Sabor Hrvatskog narodnog vijeća i saborska zasjedanja u Bruxellesu, glavnom gradu Belgije, od 6. do 10. listopada 1977.  Čitajući ovo poglavlje, čitatelj će saznati o pluralističkoj naravi vijeća, napetostima između različitih struja i mišljenja, te o koalicijskoj suradnji “mladih i starih“ do koje je došlo zaslugom Brune Bušića, predstavnika hrvatskih proljećara i Ive Korskoga, predstavnika hrvatskih republikanaca.  Zahvaljujući njima i koaliciji koju su ostvarili, za predsjednika Izvršnog odbora bio je izabran nekadasnji ustaški omladinac Janko Skrbin, a za predsjednika Sabora bivši partizanski omladinac Franjo Mikulić. Po mišljenju pisca knjige, Jugoslavija je dobro shvatila značenje ove koalicije i izbor na važne dužnosti dvojice Hrvata koji su u vrijeme II. svjetskog rata bili na suprotnim stranama. U footnoti br. 271. pisac navodi da je, nakon Sabora, u Vjesniku bio objavljen komentar o II. Saboru, koaliciji i izborima pod naslovom: „Stari lisci u zavjetrini, mlade bacaju u vatru”, dok je beogradska „Borba“ pisala da „bivše vođe (ustaše) samo su se sklonile u senku, odakle i dalje iniciraju i faktički rukovode delatnošću HNV i drugih u njega učlanjenih fašističkih udruženja.” (Teroristi iz šeste kolone, (16), Borba, 15. 2. 1979., 15.)

Nažalost, cijenu uspostave saborske koalicije između mladih i starih,ili proljećarsko-republikanske koalicije, kako su je u to vrijeme mnogi zvali, Bruno Bušić je platio vlastitom krvlju, a hrvatski pjesnik i član HRS-a, Vjenceslav Čizek otmicom, mučenjem i dugogodišnjim tamnovanjem u Zenici.  

„Oni su ih htjeli ubiti odmah, na licu mjesta!”

Dan uoči početka Beogradske konferencije, 14. lipnja 1977., tri mlada Hrvata, Marijan Buconjić (28), Jozo Brekalo (30) i Vladimir Dizdar (23) u želji da svjetska, a posebno američka javnost sazna o slobodarskim težnjama hrvatskog naroda, zaposjela su jugoslavensku misiju pri UN u New Yorku. Ušavši u zgradu, skinuli su jugoslavensku zastavu i izvjesili američku i hrvatsku, a zatim bacali letke na ulicu. Tražili su da se njihov letak uruči tadašnjem glavnom tajniku Ujedinjenih Naroda dr. Kurtu Waldheimu i čim su to postigli mirno su se predali. Iako se radilo o mirnom prosvjedu, jugoslavenski službenici su željeli na licu mjesta pobiti trojicu mirnih prosvjednika. Prema pisanju New Yorka Timesa „dok je policija izvodila trojku iz misije, jedan je jugoslavenski službenik uperio puškomitraljez u njih. Iako ga je policija zaustavila, nije ga uhapsila jer je misija u pravnom smislu [bila] jugoslavenski teritorij. (…) Policija je kasnije izjavila da su naoružani Jugoslaveni unutar misije htjeli ubiti Hrvate. (…) Jedan policijski glasnogovornik je rekao da su jugoslavenski službenici zahtijevali da policija Hrvate preda njima i da će ih oni kazniti. Šest naoružanih službenika punih deset minuta uporno su se o tome prepirali s policijom. (…) Oni su ih htjeli ubiti odmah, na licu mjesta!”

I zato nije čudo što je La Rosa, jedan od branitelja hrvatske trojke, na sudu pitao: „Tko su teroristi? Moji dečki, koji nisu bacali bombe iz Misije nego letke, u kojima su tražili nezavisnu državu Hrvatsku, ili jugoslavenski službenici, koji su pokušali oružjem ubiti moje dečke, dok ih je u lancima vezane vodila i štitila njujorška policija?”

Otmica profesora Vjenceslava Čižeka

Mjesec dana poslije II. Sabora HNV-a, u Njemačkoj se izgubio svaki trag političkom emigrantu, članu HRS-a i HNV-a, prof. Vjenceslavu Čižeku. Polovicom prosinca 1977. predsjednik HRS-a dr. Ivo Korsky je primio pismo, koje mu je 5. prosinca iz Njemačke poslao Stjepan Vranić. U pismu je bila šokantna vijest. “Javljam Vam žalosnu vijest. Naš profesor Čižek kidnapiran je u Italiji u Milanu još sa jednim našim članom Mjesnog odbora, koji se zove Hasan, a kao šifru nosi ‘Kula Fazlagića’. Otišli su skupa, sa Hasanovim kolima u Milano, gdje se je Čižek imao sastati sa svojom djevojkom iz Sarajeva. Ovu sam vijest dobio od Viktora Solde, iz Karsau, a on je predsjednik našeg pododbora u Säckingenu i okolici.” (A-HRS, Vranićevo pismo Korskomu, 5. 12. 1977.) 

Jugoslavija je dugo šutjela o Čižekovoj otmici i životnoj sudbini. Tek devet mjeseci kasnije jugoslavenska agencija Tanjug je javila da je “8. kolovoza 1978. Vijeće okružnog suda u Sarajevu osudilo Vjenceslava Čižeka na kaznu zatvora u trajanju od 15 godina zbog krivičnog djela protiv osnova socijalističkog samoupravnog društvenog uređenja i sigurnosti SFRJ, da je Čižek u SR Njemačkoj postao jedan od rukovodilaca ustaško-fašističke Hrvatske republikanske stranke i Hrvatskog narodnog vijeća, te da su ga organi sigurnosti lišili slobode na teritoriji SFRJ nakon što je ilegalno ušao u zemlju.”

Vijest o udbaškoj otmici i sudbini Vjenceslava Čižeka zaprepastila je hrvatsku domovinsku i emigrantsku javnost. Mnogima je bilo nejasno, zašto je UDBA bašnjega izabrala? Kakvu snagu i opasnost Jugoslavija vidi u čovjeku slabog zdravlja, u hrvatskom intelektualcu, koji nikada nije upotrebljavao nasilna sredstva ni metode u radu za hrvatsku slobodu.

“On nije čovjek oružja, nego čovjek duha i duhovitosti.”

U sumnji da bi daljnja šutnja mogla Čižeku više štetiti nego korisiti, vodstvo HRS-a je odmah upoznalo međunarodnu organizaciju Amnesty International i predstavnike demokratskih zemalja o Čižekovoj tragičnoj sudbini, a nakon toga uputilo je upute s molbom članovima stranke da u svojim sredinama upoznaju predstavnike političkih i kulturnih i vjerskih ustanova o slučaju Vjenceslava Čizeka.  O tome u jednom pismu Malkici Dugeč dr. Ivo Korsky piše: „Pitat ćete se kako to da smo odlučili govoriti toliko o Čižeku bez obzira da li mu možemo naškoditi u tom ili ne. Možda će mu bura oko njegova imena više koristiti nego pristojna i strpljiva šutnja. A ako mu ništa ne može pomoći, kao što se sada čini, bar neka njegova žrtva posluži Hrvatskoj. Najgore bi bilo da on umre zaboravljen od Hrvata, kao što se lako može dogoditi, jer nije se derao ‘puške, bombe’, niti je pijan vikao po gostionicama, nego je kao pjesnik i intelektualac zastupao potrebu slobode i kritizirao sustav totalitarizma i otuđenja čovjeka u diktatorskoj, komunističkoj Jugoslaviji. Čižek je bio bohem, nasljednik Matoša i Vidrića, koji se nije klanjao hrvatskom novcu, nego je rodoljubnu hrvatsku buržoaziju, kojoj je hrvatstvo samo ukras, a položaj i novac životna svrha, često znao pecnuti. Radi toga nije bio popularan u ‘uštirkanoj’ hrvatskoj pseudointelektualnoj emigraciji. Niti se dobro osjećao među njima. Radije je bio s ‘malim’ čovjekom, koji, iako sirov, nije svoje osobne mane sakrivao plaštem neke više vrijednosti. S ovim hrvatskim ljudima on je volio govoriti, s njima se družiti, njih poučavati, i za njih raditi. Što je zapravo bio Vjenceslav Čižek? Pišem u perfektu, jer danas je on poluslijepi bogalj, osuđen od komunista na polagano umiranje, kao zastrašujući primjer hrvatskim intelektualcima da ne bi dizali duh hrvatskom puku. Čižek je jedan od rijetkih hrvatskih disidenata ruskog, nenasilnog tipa. On nije čovjek oružja, nego čovjek duha i duhovitosti.” (A-HRS, Korsky Malkici Dugeč, 22. 10. 1980.)

Poslije jedanaestgodišnjih muka i svakodnevng hrvanja za vlastitu životnu opstojnost i prisebnost, 29. srpnja 1988. Vjenceslav Čizek je izašao iz zeničkog zatvora, a dva mjeseca kasnije, 10. listopada, poslao je iz Sarajeva dr. Ivi Korskom pismo u kojem mu piše:  „Poštovani i dragi prijatelju! Mnogo, mnogo puta spominjao sam Vas i sjećao se Vaših riječi i savjeta. Čitavo jedno desetljeće bio sam utopljen na samome dnu državne septičke jame. Ono što je u meni još ostalo sačuvano, nije drugo do mala bočica otrova. Sačuvao sam dušu, a tijelo mi je izmoždeno, no osjećam se mladićki! Međunarodne humanitarne organizacije i PEN-klub uspjeli su, nakon dugogodišnjeg truda, izbaviti me iza rešetaka. Time se moj položaj nije bitno izmijenio. Istina, sad se bolje hranim i češće kupam… Naime potrebna mi je što hitnija operacija oka, koju bih mogao pokušati jedino u inozemstvu. Za to mi je potrebna putnica.” (A-HRS, Čižekovo pismo Korskomu, od 10. 10. 1988.)

Na pritisak njemačke vlade Jugoslavija je izdala Čižeku putovnicu s kojom je u ponedjeljak, 7. studenog 1988., u večernjim satima Lufthansom otputovao u Frankfurt, gdje su ga dočekali predstavnici IGFM-a, njemačke organizacije za ljudska prava. Nekoliko tjedana kasnije Čižek je poslao dr. Korskom opširno izvješće u kojemu je opisao udbašku zamku i jedanaest godišnji pakao koji je proživio u zeničkom zatvoru. (Cjelokupno izvješće objavljeno je u trećem svesku Katalinićeve knjige.)

Djelovanje UDB-e u Australiji

Iz ovog sveska Katalinićeve knjige vidi se da je uspješni ishod II. Sabora HNV-a u Bruxellesu Jugoslavija bila shvatila vrlo ozbiljno. Otmicom Vjenceslava Čižeka, mjesec dana nakon bruxellskog Sabora, UDBA je željela zakočiti političko-propagandistički rad hrvatske emigracije među hrvatskim putničarima u zapadnoj Europi, u čemu se posebno isticala Hrvatska rebublikanska stranka. Kad joj to nije uspjelo, godinu dana kasnije, 16. listopada 1978., UDB-a je u Parizu ubila Brunu Bušića, čime je razbila skupinu „Proljećara“ i prouzrokovala krizu unutar HNV-a. Nekoliko mjeseci nakon Bušićeve smrti, u suradnji australske tajne policije i jugoslavesnkih udbaša, u Sydneyu je bila uhićena grupa Hrvata, članova republikanksog odbora Rakovica od kojih su petorica osuđeni na 15 godina robije.  Dakle, bili su osuđeni na istu zatvorsku kaznu kao i Vjenceslav Čižek.  Optužbe protiv australskih Hrvata bile su nevjerojatne.  Na temelju lažnog iskaza udbaškog suradnika, koji je do tada živio i djelovao među Hrvatima kao Vice Virkez, a stvarno se radilo o bosanskom Srbinu, čije je pravo ime bilo Vitomir Misinović, među osuđenima bili su republikanski aktiisti braća Ilija i Josip Kokotović i Mile Nekić.  Optužnica ih je teretila da su namjeravali minirati sydneyski vodovod i ubiti dvojicu Hrvata, Tomu Mlinarića i Fabijana Lovokovića, urednika hrvatskog mjesečnika Spremnost. Da plan o optužbi, hapšenju i osudi australskih Hrvata nije bio plan duševno bolesnog Vice Virkeza, iako je on u njemu odigrao važnu ulogu, nego Australsko-jugoslavenske tajne policije, vidi se iz obavijesti koju je 23. srpnja Alojz Pižir uputio vodstvu HRS-a u Argentini. „Virkez je izjavio našim dečkima, da je on surađivao sa službenicima jugokonzulata i australskom policijom (s policijom u trenutku prijavljivanja i hapšenja), a radio je ono što su od njega u jugokonzulatu tražili. Kako pak njegova prijašnja izjava policiji najviše tereti naše dečke, biti će odvjetnicima lakše dokazati neosnovanost glavnih optužbi. Navodno, da je isto tako bio član neke četničke organizacije sa sjedištem u Melbourneu. Zašto je on to našim dečkima priznao, teško je zaključiti, ali opće je poznata stvar da je taj čovjek mentalni bolesnik.”  (A-HRS)

Koja je bila svrha ovog australsko-jugoslavenskog plana najbolje se vidi iz opomene koju je nakon izricanja teške osude australski sudac Maxwell uputio Hrvatima. „Naša teška osuda mora biti korisna opomena drugima, bez obzira na dužinu boravka u ovoj zemlji, koji jesu ili bi mogli biti istoga mišljenja.” I zato Katalinić s pravom smatra da je „svrha plana bila u tom da se za terorizam lažno optuži one Hrvate koji su u Sydneyu bili naročito aktivni u antijugoslavenskim djelatnostima. No, trebalo ih je optužiti ne tek za terorističke aktivnosti uperene protiv tamošnjih jugoslavenskih klubova, putnih agencija i tomu slično, nego protiv veoma važnih australskih objekata, poput sydneyskog vodovoda, kako bi time među stanovnicima Australije omrznuli ne samo pripadnike hrvatske političke emigracije, nego i Hrvate općenito.”

Nakon izlaska iz zatvora Mile Nekić se vratitio u domovinu i uključio u obranu hrvatske države od srpske agresije. Kao istaknuti ratnik dobio je šest odličja. Kakav je bio i ostao ovaj hrvatski borac najbolje se vidi iz njegovih riječi: „Moji se politički stavovi nisu promijenili. Ja sam obično dijete oca domovine Ante Starčevića, Hrvat koji je želio da hrvatski narod ima državu i da budemo slobodni kao i drugi narodi. I moj se san ostvario. Danas sam razočaran kako ta država funkcionira, ali kakva god bila, meni je Hrvatska bolja od najbolje Jugoslavije. Mi moramo sagledati situaciju hrvatskog naroda od 1918. do 1941. godine. Ne možemo zaboraviti ubojstvo Stjepana Radića u beogradskoj skupštini i bilo bi glupo reći da u ono vrijeme svaki Hrvat nije podržavao 10. travnja. Kada bih se ponovno rodio, a volio bih da se rodim kao Hrvat, išao bih opet u zatvor za Hrvatsku i opet bih je branio.” (Globus, 18. 11. 2005.)

Kriza HNV-a (Londonski III. Sabor – sabor razdora)

Pod gornjim naslovom u trideset i četvrtom poglavlju pisac je opisao zasjedanja III. Sabora HNV-a i štetnu podjelu sabornika na tzv. većinu i manjinu, te zakulisnu igru većine koja je bez znanja manjine u London stigla dan ranije i održala poseban sastanak na kojem je sastavila izbornu listu i donijela važnije odluke o budućem radu HNV-a. Kriza HNV-a koja je nastala nakon saborskih zasjedanja u Bruxellesu, kulminirala je, nažalost, na zasjedanjima u Londonu. U ovom poglavlju pisac je opisao i tadašnju zatrovanu atmosferu unutar hrvatske emigracije, koja je bila posljedica jugoslavenske propagande i nepromisljenosti Hrvata kojima nije odgovarala hrvatska suradnja. Službeno zasjedanje Sabora je počelo 18. siječnja u 11 sati prije podne. Otvorio ga je dotadašnji predsjednik Sabora Franjo Mikulić, bliski suradnik pok. Brune Bušića. Hrvati su od HNV-a očekivali da bude izvor snošljivosti, solidarnosti, poticaj hrvatske suradnje i zajedništva, no za mnoge njegove članove ono je postalo izvor razdora i sumnjičenja. “Za vrijeme II. sabora Hrvatsko narodno vijeće bilo je jače i brojnije nego li prije ili poslije njega, bez obzira na možebitne promašaje, jer je temeljna misao suradnje bila ispravna. Radovao sam se izborom za predsjednika Sabora zato što je izgledalo da smo na najboljem putu da mnogo toga u našem zajedništvu zaboravimo kad je u pitanju Hrvatska. Silno mi je žao što su se te nade kasnije izjalovile.”  (F. Mikulić „U domovini i u emigraciji.” (Republika Hrvatska, br. 140, Buenos Aires, 10. travnja 1983., 65.-67.)

Zaključak

Katalinićeva knjiga nije plod njegovih osjećaja ni osobnih sjećanja nego rezultat dvadesetgodišnjeg prikupljanja podataka i znanstvenog proučavanja brojnih i različitih dokumenata, koji nam otkrivaju ne samo nacionalne i političke vrline i mane hrvatske političke emigracije, nego i goleme probleme s kojima su se pojedinci suočavali. U većini slučajeva kreatori i sudionici opisanih zbivanja, osim pripadnosti istome narodu, zajedničkog cilja i tragične emigrantske sudbine, nisu imali drugih zajedničkih osobina, a na poseban način političkih i ideoloških oznaka. Dakle, pripadnici hrvatske političke emigracije nisu pripadali jednoj monolitnoj grupi zaglupljenih desničara i fašista, kako ih je smatrala i nazivala monolitna grupa ideološki opsjednutih jugokomunista, samo zato jer su, za razliku od njih, željeli slobodnu i demokratsku hrvatsku državu.  Katalinićeva knjiga je trajna (pismena) potvrda jugokomunističkihzločina i ogromnih žrtava hrvatske političke emigracije u uspostavi i obrani današnje hrvatske države.  

Šime Letina