Month: prosinac 2018

Antun Babić – pismo roditeljima iz Australije 1990. godine

Pismo roditeljima iz Australije prije dvadeset i devet godina.

Kao što je mnogima već poznato, najavom kandidature na predsjedničkim izborima 2019. godine ušao sam u svoju posljednju životnu borbu, ako ne i rat, za našu domovinu Hrvatsku i hrvatski narod u Republici Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, koji se nalazi na samom rubu istrebljenja. U to sam se posebno uvjerio u svibnju prošle godine nakon što sam, kao pratitelj predsjednika Nacionalne federacije američkih Hrvata Stevea Rukavine posjetio biskupa Komaricu u Banja Luci, a zatim u Sarajevu i najviše političke predstavnike Hrvata u umjetnoj i neodrživoj državi – Bosni i Hercegovini.

 

U mojoj knjizi, koja bi konačno trebala vidjeti svjetlo dana na proljeće iduće godine, objavit ću široj hrvatskoj javnosti puno nepoznatih detalja i događaja iz mojeg obiteljskog, emigrantskog, iseljeničkog, političkog i diplomatskog rada u Australiji od 1969. do 1990., i zadnjih dvadeset i osam godina u Hrvatskoj.

Za početak, u ovom svjedočanstvu objavljujem pismo koje sam poslao mojim roditeljima nakon izuzetno emotivnog susreta s njima u Klagenfurtu za vrijeme Božićnih blagdana 1989. godine. Kao i mnogi drugi Hrvati i katolički vjernici, moji su roditelji nakon Drugog svjetskog proglašeni narodnim neprijateljima. Prije toga su 1945. i 1946. prošli vlastitu Golgotu i Križni put.

Otac Vinko (rođen 1916. u Volaricama ispod Velebita), bio je hrvatski domobran od početka do kraja Drugog svjetskog rata. U ratu je bio ranjen i uspio je preživjeti Bleiburg i Križni put. Jedno je vrijeme odležao u zatvoru u Lepoglavi, u ćeliji blizu blaženog Alojzija Stepinca, a nakon toga je premješten u logor u Požegu.

Majka Jozefina (rođena Žaja 1921. godine u Aržanu, blizu Imotskog), također je prošla komunistički pakao 1945. godine. Prije nego što je upoznala mojeg oca, za vrijeme rata bila je godinu dana u braku s Franom Renićem, koji je služio u ustaškim postrojbama, a poginuo je u borbama s partizanima kod Kutjeva 1944. godine. Zbog muža Frane majka je 1945. godine prošla nekoliko logora u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, u kojima je doživjela sudbinu koju su 1990. godine doživjele mnoge hrvatske žene nakon velikosrpske okupacije Vukovara u studenom 1991. godine.

«Sine, ako odeš u Partiju, ja ću te se odreći»

 Nakon izlaska iz logora, moji su se roditelji upoznali u Požegi 1946. godine i zasnovali obitelj u kojoj je rođeno desetero djece. U materijalnom smislu nisu imali apsolutno ništa, i cijela je obitelj živjela u posebno velikoj neimaštini sljedećih trideset godina. Prvih petnaest godina nakon dolaska komunista na vlast više smo bili gladni nego siti. Ipak, moje roditelje ništa nije moglo slomiti. Iako su bili proglašeni narodnim neprijateljima, moji su roditelji ostali čvrsto dosljedni u njihovom hrvatstvu i odanosti Bogu, a posebno moja majka, kojoj je vjera u Boga dala nadljudsku snagu da izdrži sve poteškoće koje su se sručile na njezina slaba leđa u borbi za preživljavanje i odgoj djece. Mama je bila i lakši invalid. Meni, kao najstarijem iz tog braka (u prvom braku imala je sina Blaža, koji je i danas živ, i kojeg smo mi djeca uvijek doživljavali kao velikog brata), mama je nakon osnovne škole u Pleternici rekla: «Sine, nešto ti moram reći, ako odeš u Partiju ja ću te se odreći». Mamine su me riječi pratile cijeli život, sve do današnjeg dana, i s njima ću umrijeti, a mamu neću, kao ni svoj hrvatski narod, nikada izdati ili iznevjeriti.

Prije dolaska u Australiju, početkom 1969., osam mjeseci sam proveo u izbjegličkom logoru Traiskirchen kod Beča. Moja prvotna namjera nije bio odlazak u Australiju, nego u jednu od europskih zemalja, ili pak ostanak u Austriji. No nakon invazije Sovjetskog Saveza na Češko-Slovačku 1968. godine, u logor u Traiskirchen smješten je veliki broj izbjeglica iz te zemlje, a mi koji smo bili duže vremena u logoru bili smo stavljeni pred opciju – biti vraćeni u Titovu Jugoslaviju ili otići u Australiju, koja je tada primala veliki broj iseljenika. Tako sam ja, stjecajem okolnosti, završio na tom dalekom kontinentu, koji će kasnije jako utjecati na moj životni put.

Godine 1973. u Sydneyju sam se uključio u rad hrvatske političke emigracije. Tada sam bio  izabran za tajnika Matice Hrvatske u Australiji, za čiju se djelatnost odmah zainteresirala Udba. Prema nekim istraživanjima i udbinih dokumenta, na osnivačkom sastanku Matice Hrvatske u Sydneyu bio je i jedan Udbin agent, inače kasnije vrlo poznata osoba u hrvatskoj zajednici u Australiji. Od tog trenutka bio sam duboko svjestan da svojom odlukom dovodim u opasnost i svoje roditelje u Hrvatskoj i da se u Hrvatsku neću vratiti sve dok Hrvatska ne bude slobodna i samostalna država. Naravno, nakon te odluke morao sam prihvatiti i neviđenu i do tada nedoživljenu dugogodišnju nostalgiju i bol što možda nikada više u životu neću vidjeti svoje roditelje, braću i sestre i mjesto mojeg rođenja – lijepu i uvijek samo hrvatsku Pleternicu. Istovremeno u meni je stvorena čvrsta odluka da ću se u Hrvatsku odmah vratiti onog trenutka kad dođe vrijeme pobune hrvatskog naroda u domovini i rušenja Titove Jugoslavije.

I to je vrijeme došlo početkom 1990. godine. Međutim, sudbina je htjela da svoje roditelje, i jedan dio braće i sestara vidim u Austriji četiri mjeseca prije povratka u Hrvatsku, kada sam na poziv dr. Franje Tuđmana u travnju 1990. došao sudjelovati u predizbornoj kampanji Hrvatskog bloka, kojem je na čelu bio HDZ. U Hrvatskom bloku je bila i Hrvatska seljačka stranka, koju sam ja vodio u Australiji, i koju sam vratio na državotvorni put osnivača HSS-a, braće Antuna i Stjepana Radića. Ulazak HSS u Hrvatskoj u taj blok došao je nakon mojeg dogovora s tada predsjednikom HDZ-a dr. Franjom Tuđmanom.

Spasio sam HSS od nove nacionalne izdaje i povijesne sramote

Za Božićne blagdane 1989. godine u Austriju (Klagenfurt) putovao sam iz Australije u Austriju da bi se sastao s tada glavnom tajnicom HSS-a u Hrvatskoj Nedom Prpić i članom Izvršnog odbora odvjetnikom Stjepanom Hercegom, kojima sam tom prigodom predao i jednu sumu novca koje su članovi HSS-a u Australiji sakupili za rad stranke u domovini. Tri tjedna prije putovanja iz Australije u Austriju, bio sam na svjetskom sastanku pomirenja u Hrvatskoj seljačkoj stranci u Calgariju, Kanada. Nakon sastanka u Calgariju, glavni tajnik HSS-a za Australiju Stjepan Krstin i ja  posjetili smo Toronto i Hamilton, gdje smo se 25. studenoga 1989. sastali s dr. Franjom Tuđmanom. Nakon izvrsne kemije koja se tijekom tog višesatnog sastanka razvila između dr. Franje Tuđmana i mene, samo tri mjeseca kasnije bio sam u mogućnosti iz Melbournea u telefonskom razgovoru predložiti dr. Tuđmanu da u Hrvatski blok primi i HSS u Hrvatskoj, koji je tada vodio Ivan Zvonimir Čičak. Dr. Tuđman, koji je imao vrlo negativno mišljenje o Čičku najprije je odbacio tu ideju, ali nakon mojeg obećanja da Čičak neće u HSS-u o svemu sam odlučivati, Tuđman je pristao na taj moj prijedlog. Važnu ulogu u tom dogovoru imao je i član Izvršnog odbora HSS-a u Hrvatskoj Franjo Dubrović.

Bio je to povijesno važan događaj za Hrvatsku seljačku stranku. Da Tuđman nije tada pristao na ulazak tog dijela HSS-a u Hrvatski blok tijekom predizborne kampanje na prvim slobodnim izborima u travnju 1990. godine, bila bi to druga politička i državotvorna izdaja HSS-a. Prva je bila odbijanje dr. Vlatka Mačeka 1941. godine da preuzme vođenje hrvatske države. Moja namjera i čvrsta odluka bila je da u povijesnom trenutku stvaranja nove hrvatske države 1990. Godine, HSS mora biti u koaliciji s HDZ-om.

Pratile su me tajne službe

 Tijekom boravka u Austriji između Božića i Nove godine 1989. Pratile su me tajne službe, austrijske i jugoslavenske. Dok smo ručali u jednom restoranu u Klagenfurtu nedaleko od našeg stola sjedio je jedan čovjek koji nas je cijelo vrijeme ispod oka motrio. Upozorio sam roditelje, braću i sestre da sa sobom ne nose ništa iz Austrije što ih može kompromitirati u očima komunističkih vlasti u Jugoslaviji. Prije nekoliko dana o tom susretu u Klagenfurtu razgovarao sam s bratom Božidarom, koji me je podsjetio kako sam bio u pravu, jer svi na granici između Austrije i Jugoslavije bili detaljno pretraženi. Boravak u Klagenfurtu iskoristio sam i za posjet Bleiburškom groblju.

       Kod starog spomenika Bleiburškim žrtvama u Austriji

Nekoliko tjedana nakon povratka u Australiju, gdje su me čekali redovan posao u menadžmentu tvornice automobila Ford i brojne obveze u svojstvu koordinatora Javnih tribina u Australiji i ravnatelja Hrvatskog informativnog centra u Melbourneu, poslao sam pismo svojim roditeljima, braći i sestrama u kojem sam iznio jedan dio mojih osjećaja koji su mi navirali tijekom i nakon susreta s njima.

Izvršio sam obećanje koje sam sebi dao 1973. godine.

 Pismo koje se nalazi dolje, sada objavljujem kao svjedočanstvo da sam se za stalan povratak u Hrvatsku iz Australije spremao u skladu sa sebi danom obećanju kad sam postao politički aktivan 1973. godine. Koncem 1989. i početkom 1990. bilo mi je jasno, što je vidljivo iz mojih komentara u Hrvatskoj slobodi, da se Titova Jugoslavija ruši i da je došao trenutak za uspostavu samostalne i demokratske hrvatske države. Međutim, ono što je u tom pismu najvažnije jest činjenica  sam se u Hrvatsku 1990. vratio bez ikakvih priprema i unaprijed riješenog radnog mjesta i stambenog pitanja. Hrlio sam natrag u Hrvatsku, jer sam duboko u sebi osjećao da je moja dužnost pomoći svojem narodu u trenutku kad se trebalo spašavati od velikosrpske tj. četničke agresije, i stvarati samostalnu hrvatsku državu, protiv volje cijeloga svijeta. Godinu dana kasnije, u jeku najvećeg rata, u Zagreb sam doveo svoju obitelj s dvoje maloljetne djece. Dok su drugi bježali iz Hrvatske u Njemačku i druge europske zemlje.

Evo pisma koje sam iz Australije poslao roditeljima nakon susreta u Klagenfurtu između Božića i Nove godine 1989.

Pismo roditeljima iz Australije:

«Draga mamo, tato, Marija, Mile, Božena, Franjo, Božo, Nada, Mato, Višnja, Ivanka i svi ostali,

Kao i obično, ovo pismo pišem kasnije nego što je bilo u planu. Jednostavno, u ovih zadnjih nekoliko mjeseci sam toliko zauzet da mi ni dani dugi kao tjedan ne bi bili dovoljno dugački da obavim sve što bih trebao.

Oprostite što vas ni ne nazivam tako često kao iz Austrije. Osim borbe s vremenom, imam problem i s astronomskom cifrom na telefonskom računu, uglavnom zbog nazivanja prijatelja u Zagrebu i diljem svijeta.

Iako sam uvijek čvrsto vjerovao da ćemo se jednog dana vidjeti, i sada, mjesec i pol dana nakon našeg susreta, imam osjećaj kao da je sve to bilo u jednom prekrasnom i nezaboravnom snu. Ipak, bila je to stvarnost za koju je bilo vrijedno živjeti i trpjeti. Onaj naš kratak susret u Klagenfurtu još me više uvjerio da je život istodobno lijep i okrutan. Kao što moja djeca ne znaju za baku i djeda, tako sam i ja nakon našeg susreta došao do spoznaje da ja zapravo i ne poznam dobro ni oca, ni majku, niti braću i sestre. Otišao sam u svijet u godinama kad čovjek počne ozbiljno razmišljati o životu i svemu što nas okružuje. Tko može zaboraviti one tatine nadahnute riječi u brzoglasnom razgovoru sa Zdenkom. Koliko toga još ima o čemu bih danas mogao razgovarati s tatom i mamom. No, ja i dalje, pogotovo sada, ostajem optimist da ćemo se u ne tako dalekoj budućnosti ponovno, ovoga puta svi skupa, vidjeti, i to u našoj lijepoj domovini Hrvatskoj.

Kada će to biti, ja vam zasada ne mogu reći. Situacija u kojoj se nalazim vrlo je zamršena. Ja sam evo skoro punih 17 godina posvetio onome o čemu smo razgovarali kad smo se vidjeli. U to sam uložio sve što sam mogao i imao, u intelektualnom, fizičkom i materijalnom pogledu. Želio sam dati sve od sebe da naša domovina jednog dana bude slobodna i da hrvatski narod živi i razvija se u demokratskom sistemu kakav sam upoznao u Australiji. To mi nije dozvolilo da se u materijalnom pogledu osiguram u onoj mjeri u kojoj su se osigurali oni koji su vodili računa samo o vlastitim interesima. Iz tih razloga, i moj povratak će biti uvjetovan razvojem situacije u domovini: mogućnosti zaposlenja itd., jer ja pred sobom imam još najmanje 20 godina rada. Osim toga, u politici, pa ni u demokratskim državama, ništa nije vječno. Sve je podložno radikalnim promjenama i čovjek uvijek mora imati osigurano financijsko zaleđe.

Ja imam i drugi problem. Ani je već 15 godina i sve će biti teže tražiti od nje da ode iz zemlje u kojoj je rođena. Ako bude mogućnosti i kad dođe vrijeme, poslat ću ju u posjetu na jedno vrijeme, pa će možda zavoljeti i domovinu svojih roditelja. S Marinom neće biti problema. Ona bi išla odmah.

Što se mene tiče, Hrvatska će uvijek ostati dio mene i mog života. No, kao roditelj, moram razmišljati i o budućnosti svoje djece, s kojom sam proveo jako malo vremena, upravo zbog zauzetosti na narodnom polju.

Kad sam čuo da je osnovan ogranak HSS u Pleternici (prvi ogranak HSS izvan Zagreba), bila je to za mene dosada najveća nagrada za uloženi trud. Samo potpuna sloboda hrvatskog naroda bi mogla nadmašiti zadovoljstvo koje sam osjećao nakon razgovora s Čičkom i kasnije s Marijom i Miletom. Znate, i u emigraciji je svaki čovjek koji se bavi narodnim radom izložen raznim pritiscima i poteškoćama, bilo od strane neprijatelja bilo iz vlastite sredine.

Posebno čestitam Mati i svima koji su pokazali veliku mjeru odvažnosti i dalekovidnosti kad su se odlučili na taj korak. Vjerujem da im je sada već puno lakše kad je stranka registrirana i kada se je puno toga od našeg susreta promijenilo, nabolje. Nadam se da će se situacija nastaviti razvijati u tom pravcu. HSS ima duboke i jake temelje u hrvatskom narodu.

Pišem svima isto pismo, jer inače ne bih za još nekoliko mjeseci stigao napisati posebna pisma. Prilažem svakome i po koju sliku iz onog lijepog grada.

Nisam napravio više primjeraka, ali filmove još čuvam.

Molim vas, mamo i tato, otiđite kod Zdenkinih i objasnite im zašto nisam njih zvao da dođu u Austriju. Sve je bilo tako na brzinu organizirano. Osim toga, ja ih nisam želio dovoditi u nezgodnu situaciju. Oni nisu dosada mogli razumjeti ovo što ja radim. Ja se nadam da sada razumiju, jer to su roditelji moje supruge i ja njima želim svako dobro kao i svima vama. Recite im neka Boća napise opširno pismo Zdenki. Ona njih voli i stalno o njima govori, a oni se njoj nisu javljali zbog mene. Zamolite ih neka joj pišu da i oni žele da se Zdenka vrati kući, jer ona misli da su ju već zaboravili. Ja sam siguran da nisu i da će im u novoj situaciji biti lakše prihvatiti moj dosadašnji rad.

Javite mi se kad dobijete ovo pismo. Pišite mi o svim novim događajima u obitelji i širem krugu. Tata i mama neka nam pišu kako su sa zdravljem. I Željko ima namjeru vratiti se natrag kad dođe vrijeme, pa ćemo onda napraviti najveću feštu u povijesti Pleternice i okolice. Neka to tati dade novu snagu za život. Neka se ništa ne boji budućnosti, ona će biti puno bolja od prošlosti.

Pozdravite puno i Anu, Šteficu, Nikolu i Blažu. Recite im da bih jednako bio sretan da su i oni mogli doći. Ana ne treba brinuti zbog svoje specifične situacije. Mi zagovaramo prava svakog stanovnika Hrvatske. Mi smo protiv bilo kakove osvete ili vraćanja u prošlost. U Australiji u miru živi preko 50 različitih nacionalnosti, pa može i nekoliko u Hrvatskoj.

Marija, Ti mi pošalji izreske iz novina o osnivanju ogranka u Pleternici. To bih volio imati. Mata, javi se pismom. Ako ti nešto treba u vezi s ogrankom, javi mi.

Početkom idućeg mjeseca mi dolazi posjeta iz Zagreba. Bit će to još jedna velika obaveza.

Primite puno najtoplijih pozdrava i najljepših želja od mene, Zdenke, Ane i Marine.

Javite nam se.  

Melbourne 10. veljače 1990.”

Antun Babić – intervju za portal Dnevno.hr

Predsjednica radi protiv hrvatskih nacionalnih interesa

Nedavno ste se kandidirali za predsjednika Republike Hrvatske, možete li za početak hrvatskoj javnosti predstaviti svoj plan i program u kratkim crtama?

– U borbi za Hrvatsku aktivno sudjelujem skoro pola stoljeća. Nakon vojno-redarstvene operacije Oluja 1995. godine iskreno sam se nadao da će Hrvatska, sukladno svojim velikim potencijalima, ući u razdoblje sustavnog i dugoročnog razvoja te obnove u svim područjima života, i da ću do kraja života svoje u svijetu stečeno znanje i iskustvo ulagati isključivo u rad i projekte koji će biti korisni za sveukupni boljitak života u Hrvatskoj, kao i za jačanje statusa Hrvatske u svijetu. Na moju veliku žalost, nakon dolaska komunista, liberala i «lijevih seljaka» na vlast u Hrvatskoj 2000. godine, a zbog uljepšavanja komunističke prošlosti i pranja nečiste savjesti, započela je demontaža ne samo hrvatske države, nego i svih hrvatskih kulturnih i tradicijskih vrijednosti. Cilj te demontaže ostao je isti od 2000. godine: slomiti snažan otpor hrvatskog naroda prema globalizmu i bezbožnom Novom svjetskom poretku te do krajnje mogućih razmjera hrvatskom narodu ogaditi njegovu vlastitu hrvatsku državu, koju smo čekali tisuću godina i za koju je plaćena visoka cijena u Domovinskom ratu. Taj proces uništavanja hrvatske države otišao je tako daleko da u Hrvatskoj nema ni deset posto stanovnika koji su danas zadovoljni postojećim stanjem i koji nisu istovremeno duboko zabrinuti za opstanak Hrvatske i hrvatskog naroda. Biblijska demografska ugroza, koja danas prijeti hrvatskom narodu, i moja neslomljiva privrženost pravu hrvatskog naroda na samostalnu, suverenu i demokratsku državu natjerale su me da da se kandidiram na predsjedničkim izborima u 2019. godini. Zasad se moj program svodi na nekoliko jednostavnih i provedivih ideja, ako za to bude postojala politička volja, tj. ako ja postanem predsjednik države. Svima nam je poznato da bez ljudi i naroda nema obitelji, nema sela, nema gradova, nema općina, nema županija, nema države. Drugim riječima – nema života. A mi smo i kao narod i kao država ušli u zadnju fazu tog neumoljivog procesa, u kojem hrvatski narod u Republici Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini biološki nestaje prevelikom brzinom. Iza tog neopisivo opasnog procesa, kakav dosad ne bilježi hrvatska povijest, stoje graditelji Novog svjetskog poretka koji upravljaju velikim zapadnim zemljama i kojima u tom zločinačkom poslu pomažu brojni hrvatski sluge – hrvatske političke, gospodarske, obrazovne i medijske elite. Stoga se moj plan i program temelje na velikom zaokretu hrvatske institucionalne i javne politike prema hrvatskom iseljeništvu. Nitko se u Hrvatskoj ne bavi tim pitanjem duže od mene. Zbog velikih promjena koje će se dogoditi na globalnom demografskom području, u kojem će bijeli ljudi postati manjina u najrazvijenijim zapadnim zemljama kao što su SAD, Kanada i Australija, sadašnji dominantni stanovnici tih zemalja izgubit će vlast i postat će manjina. Doći će do inverzije u migracijama. To je i jedan od glavnih razloga zbog kojeg su SAD i Australija odbile prihvatiti Marakeški sporazum te zbog kojeg Trumpova administracija u Americi inzistira na podizanju zida, po uzoru na Izrael, na granici s Meksikom. Moja je procjena da se s jasno fokusiranom državnom politikom prema hrvatskom iseljeništvu i s odmakom od globalizma u Hrvatsku u idućih desetak godina može vratiti i useliti i do pola milijuna Hrvata i njihovih potomaka iz cijeloga svijeta. To bi dovelo do najveće demografske, financijske, političke, gospodarske, duhovne i obrazovne reforme u našoj povijesti. Bila bi to zapravo najveća moguća financijska i ljudska investicija otkako smo mi Hrvati došli na ove prostore. U prvoj godini mandata pozvao bih u Hrvatsku najmanje tisuću najuglednijih, najsposobnijih i najuspješnijih Hrvata iz svih zemalja svijeta na savjetodavni skup u Hrvatsku. Riječ je o ljudima koji su postigli velike rezultate i zavidan ugled u raznim područjima ljudske djelatnosti: u poduzetništvu, financijama, znanosti, obrazovanju, kulturi, umjetnosti, športu, pa i politici. Svi sudionici tog skupa postali bi hrvatski «veleposlanici dobre volje» u svojim zemljama i područjima djelatnosti. Po uzoru, recimo, na NR Kinu, taj bi skup bio odskočna daska za trideset godina očekivan početak ozbiljne i profesionalne suradnje između Republike Hrvatske i njezinih iseljenika, kojih danas ima više nego što Hrvatska ima stanovnika. Ovom prigodom želim također jasno poručiti hrvatskom narodu kako su sve dosadašnje vlade Republike Hrvatske na razne načine sabotirale povratak hrvatskih iseljenika, što je dovelo do golemog razočaranja hrvatskih iseljenika u današnju hrvatsku državu, za koju su i iseljenici dali vrlo veliki obol. Detalje programa postupno ću objavljivati tijekom iduće godine, a svoju cjelovitu viziju spasa i preobrazbe Hrvatske objavit ću u vrijeme predizborne kampanje.

Što zamjerate aktualnoj hrvatskoj predsjednici?

– Osim povremenih bljeskova na raznim sportskim i drugim pozornicama, Kolinda Grabar-Kitarović nije ni provela, a ni pokušala provesti, ništa od velikih obećanja koje je davala i najavljivala na svojoj inauguraciji 15. veljače 2015. godine. Hrvatska je danas nekoliko desetljeća udaljenija od Švicarske nego što bila prije četiri godine, kad nam je predsjednica s Markova trga uputila sljedeće riječi: «Vi ste mi ukazali povjerenje i vama ću polagati račune! Bit ću vaš glas, bit ću vaša predsjednica. Jedna sam od vas i dat ću sve od sebe da Hrvatsku učinimo bogatom državom, iz koje mladi neće odlaziti, u kojoj će se više rađati nego umirati, gdje će naši ljudi u zlatnoj životnoj dobi uživati plodove svoga rada…”. Mislim da ovdje nije potrebno nikakvo dodatno objašnjenje. Ipak dodajmo, iz Hrvatske se u zadnje četiri godine iselilo nekoliko stotina tisuća mladih i radno sposobnih ljudi. Hrvatska demografski izumire, a kad je riječ o gospodarskom razvoju, danas se nalazi na dnu europske ljestvice. Osim toga, predsjednica države najviše vodi računa o svojim vlastitim ineresima i svojoj budućoj globalnoj karijeri. Ona ne služi samo hrvatskom narodu, a trebala bi, nego i stvaraocima Novog svjetskog poretka, u kojem će biti jedna vlada i u kojem neće postojati samostalne države i granice. Ostvari li se, takav bi poredak imao posebice katastrofalan učinak na manje države i narode kao što je Republika Hrvatska. Ako je suditi po reakcijama ljudi na društvenim mrežama, Kolinda Grabar-Kitarović izgubila je povjerenje najmanje trideset posto hrvatskih domoljuba koji su glasovali za nju prije četiri godine. Nakon što je pozvala srbijanskog predsjednika Vučića u Zagreb, a i zbog velikog vrludanja u njezinu izjašnjavanju o tomu podržava li ili ne Istanbulsku konvenciju i Marakeški sporazum, vjerojatnost da ona može dobiti drugi mandat vrlo je mala. I dobro je što je tako. Da se ne razumijemo, nikako ne želim na Pantovčaku vidjeti nekog novog projugoslavenskog i komunističkog predsjednika poput Mesića ili Josipovića. Kad bi dobila drugi mandat, Kolinda Grabar-Kitarović tek bi tada postala izrazito opasna za budućnost Hrvatske jer bi bez tereta novih izbora mogla provoditi sve što joj zapovijede njezini globalni šefovi i prijatelji u raznim tajnim i javnim organizacijama i društvima.  Ništa manje nisam zadovoljan što je predsjednica za svoje glavne savjetnike izbrala ljude poput Mate Granića i Franje Gregurića, koji su odgovorni za sabotiranje politike prvog predsjednika dr. Franje Tuđmana. Naravno, mnogo toga što zamjeram aktualnoj predsjednici ostavit ću za raspravu u našem sučeljavanju.

Svojedobno ste bili kritični prema gospođi Markić, kako gledate na njezine inicijative i što Vas zapravo kod nje smeta?

– Osobno protiv gospođe Markić nemam apsolutno ništa. Neke njezine inicijative u okviru udruge “U ime obitelji”, kao što je bio referendum o braku, aktivno sam podržavao. Više od godinu dana imao sam priliku objavljivati komentare na portalu Narod.hr. Bez ikakve najave i objašnjenja taj je portal prestao objavljivati moje tekstove. Nikada nisam doznao zašto. Iako to ne mora biti točno, bojim se da je gospođa Markić, unatoč dobroj namjeri, kriva što nije bilo puno većeg broja potpisa nego što je to potrebno za referendum za promjenu izbornog zakona i referendum protiv Istanbulske konvencije. Da su ta dva referenduma održana odvojeno u razmaku nekoliko mjeseci, odazvao bi se daleko veći broj ljudi nego što je to zakon tražio, pa Plenkovićeva Vlada ne bi mogla ni na koji način osporavati potpise za te referendume. Premda je to njezina osobna stvar, mislim da se “prijateljstvo” gospođe Markić s predsjednicom države ne uklapa u imidž udruge “U ime obitelji” kao skupine ljudi koji se bore za prava malog i opespravljenog hrvatskog čovjeka. Kolinda Grabar-Kitarović pripada hrvatskim elitama i zagovara bezbožan Novi svjetski poredak. Inače, gospođa Markić ima pravo na svoje javno i društveno djelovanje, kao i bilo tko drugi od nas.

Što kažete na ljude poput gospodina Hasanbegovića i gospođe Esih? Jesu li oni istinski borci za hrvatske interese?

– Iako je ovo malo neuobičajeno pitanje, ja ću Vam odgovoriti. Na gospođu Esih i gospodina Hasanbegovića ne gledam kao na pojedince, nego isključivo kroz prizmu njihove političke djelatnosti. Hasanbegovića je na visoku političku funkciju postavio bivši predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko, a Bruna Esih stekla je simpatije jednog dijela hrvatskih domoljubnih krugova u Hrvatskoj i iseljeništvu nakon što je bila izaslanica predsjednice države na obilježavanju Bleiburške tragedije prije nekoliko godina. Šteta je što njihova stranka Nezavisni za Hrvatsku nije bila odraz njihova početnog angažmana u politici. Nakon državnih izbora na listi HDZ-a oni su tu stranku napustili. Zato je u ovom trenutku još prerano donositi zaključke o njihovu konačnom političkom programu i cilju. Primjećujem da se iz određenih razloga NZH nije u zadnje dvije godine uspio proširiti na cijelu Hrvatsku, što je velika prepreka tomu da na državnoj razini postane alternativa HDZ-u. Prije dvije godine, u vrijeme predizborne kampanje za Gradsku skupštinu u Zagrebu, poslao sam e-mail poruku Zlatku Hasanbegoviću i Bruni Esih, u kojoj sam im ponudio svoju pomoć, bez ikakvih uvjeta. Bio sam spreman za njih dijeliti i letke na ulici. Nažalost, do danas nisam od njih dobio nikakav odgovor. Velika je šteta što su se zatvorili u svoj mali krug te što uporno odbijaju sazvati sastanak svih relevantnih i dobronamjernih manjih domoljubnih stranaka i udruga u cilju stvaranja domoljubne koalicije, koja bi se mogla ozbiljno suprotstaviti Plenkovićevu HDZ-u, koji je danas ljeviji od SDP-a. Sto posto sam uvjeren da će NZH i nakon sljedećih izbora za Sabor RH biti mala stranka, s najviše desetak zastupnika. To neće biti dovoljno za radikalnu promjenu odnosa u Hrvatskom saboru. S druge strane, to će biti korisno za tu stranku, da kroz trgovinu s najvećom strankom nakon sljedećih izbora uđe u trgovinu i koaliciju na državnoj razini, kao što su to učinili s Bandićem nakon zadnjih lokalnih izbora za Gradsku skupštinu u Zagrebu. Naravno, ja u svojim procjenama mogu i pogriješiti. Pravi odgovor svi ćemo dobiti nakon sljedećih parlamentarnih izbora.

Što mislite o današnjem HDZ-u i premijeru Plenkoviću?

Andreja Plenkovića poznajem još iz vremena kad sam radio u Ministarstvu vanjskih i europskih poslova, kamo je on došao puno kasnije od mene. Plenković se u prvih desetak godina razvio u odličnog diplomata. Dok sam ja bio na dužnosti zamjenika veleposlanika u Dublinu, Plenković je bio opunomoćeni ministar u Parizu. Razmjenjivali smo radne bilješke, koje su mnogi u MVEP-u smatrali među najboljima. Nekoliko godina kasnije Plenković je postao pomoćnik ministra, a ja sam bio generalni konzul u Melbourneu. Kako sam imao problem s rezidencijom u Melbourneu, koja je bila u ruševnom stanju, zamolio sam ga za pomoć u rješavanju tog problema, koji je trajao već dvije godine. U kraćem razgovoru u Zagrebu stekao sam dojam da je Plenković veliki operativac i da je pred njim dobra diplomatska karijera, pa sam mu tom prigodom i rekao kako bi on bio mnogo bolji ministar vanjskih poslova od Gordana Jandrokovića, koji je tada obavljao tu dužnost. Istina, o njegovim domoljubnim osjećajima tada nisam znao mnogo jer se u tom kontekstu nikad nije isticao. Plenković se nasmijao i kratko odgovorio: “Još nije vrijeme.”Sada vidim da je to bio vrlo znakovit odgovor. Nije mi bilo ni na kraj pameti da se Plenković u Parizu opredijelio za najvjernijeg službenika i zagovaratelja Europske unije, tj. za njezinu političku integraciju, koja bi u konačnici trebala dovesti do jedinstvene europske države. Sve dok je Plenković bio zastupnik u Europskom parlamentu, malo se tko brinuo zbog tog njegovog osobnog stajališta. Problem je nastao kad je Plenković preuzeo HDZ i postao predsjednik Vlade Republike Hrvatske. Bez imalo pretjerivanja slobodan sam reći da je Plenković dosad najopasniji predsjednik Vlade za nacionalne interese hrvatskog naroda i opstanak samostalne hrvatske države. S druge strane treba također kazati i ovo: da je domoljub i suverenist, Plenković bi bio daleko najbolji predsjednik Vlade od uspostave hrvatske države. Naime, trebao bih mnogo više prostora za detaljnije razjašnjenje ovog mojeg mišljenja. Možda je ovom prilikom dovoljno reći da je Plenković novi tragični Stipe Šuvar na europskoj razini. Stipe Šuvar do kraja života ostao je vjeran ideji komunističke Jugoslavije, a Plenković pokazuje iste osjećaje i isto stajalište prema Europskoj uniji i globalizmu, ne obazirući se na katastrofalne posljedice za Hrvatsku i hrvatski narod koje proizlaze iz takve opsjednutosti Europskom unijom. I ne samo to, Plenković također brani “tekovine bratstva i jedinstva”. Sasvim je izgledno kako bi Plenković nakraju mogao završiti kao i Stipe Šuvar nakon propasti Titove Jugoslavije. Ljudi su Šuvara na ulici napadali, tukli i pljuvali. Protivim se takvom odnosu prema bilo komu, ali nakraju svatko dobije ono što zaslužuje. Što se tiče HDZ-a, dovoljno je samo reći kako postoji ozbiljna opasnost da, ostane li Plenković na čelu te stranke i Vlade nakon sljedećih parlamentarnih izbora,  HDZ uistinu postane stranka “opasnih namjera”. Ovaj bi put stranka, koju je osnovao dr. Franjo Tuđman u svrhu stvaranja samostalne hrvatske države, mogla biti iskorištena za uništenje iste te hrvatske države.

Bojite li se na izborima protukandidata kao što su primjerice Zoran Milanović, Ivo Josipović ili Dalija Orešković?

– Ne, nimalo se ne bojim. Ja pripadam potpuno različitom svjetonazoru od njih. Za Hrvatsku se aktivno i beskompromisno borim već gotovo pola stoljeća. Za razliku od tih mogućih kandidata, a bit će ih još više, ja sam suverenist i hrvatski domoljub, rođen u hrvatskoj domoljubnoj i katoličkoj obitelji. Oni su internacionalisti, globalisti i apologeti Titova zločinačkog režima. Josipovića i Milanovića hrvatski je narod dobro zapamtio po antidomoljublju, nesposobnosti i neuspjesima. Za razliku od njih, ja imam gotovo dvadeset godina upravljačkog iskustva u realnom sektoru u inozemstvu. Ti ljudi nisu nikada u životu osjetili što znači biti gladan i žedan. Ja jesam. Godine 1968., prije odlaska u izbjeglički logor Traiskirchen kod Beča, deset sam dana u Beču gladan spavao na klupama u parkovima i u kamionima. Dobijem li priliku za to, hrvatskom ću narodu iznijeti svoj program za spas Hrvatske, pa neka narod odluči što želi.

Koja su Vama tri najveća hrvatska problema?

– Bez nepotrebne elaboracije reću ću da su to: depopulacija i iseljevanje, neprovođenje lustracije i korupcija.

Zašto ste se baš sada odlučili kandidirati za predsjednika, što se točno u Vama prelomilo?

– Cijeli svoj odrasli život posvetio sam stvaranju, a potom obrani i međunarodnom priznanju hrvatske države. Kao visoki hrvatski diplomat obišao sam dobar dio svijeta i shvatio što za jedan narod znači imati svoju državu. Iako nisam bio nikakav “ekstremist”, prije pedeset godina i ja sam, kao i svi drugi Hrvati u Australiji, imao imidž koji danas imaju islamski teroristi. Tomu je bilo tako stoga što je svijet priznavao Titovu Jugoslaviju, a za Hrvatsku nije ni čuo. Nakon međunarodnog priznanja Hrvatske bio sam mnogo puta kao član visokih državnih delegacija dočekivan s crvenim tepihom ispred zrakoplova. Gubitak hrvatske države značio bi povratak unatrag, u društvo nepriznatih naroda koji se danas bore za svoju državu. Vidimo s kakvim se poteškoćama danas bore Palestinci, Kurdi, Katalonci i drugi narodi koji nemaju svoju državu, a višestruko su mnogobrojniji od nas Hrvata. Mi smo svoju državu uspjeli izboriti u zadnji trenutak. Da se danas moramo ponovno boriti za hrvatsku državu i da smo još uvijek dio Jugoslavije, nikad nam to ne bi uspjelo. Jednostavno, to je odluka sadašnjih svjetskih globalističkih vladara. Dakle, Hrvatska danas postoji kao država, ali je njezino postojanje jako ugroženo, iznutra i izvana. Hrvatska država bila je i moj projekt pa na opasnost njezinog nestanka gledam i kroz prizmu svoje odgovornosti, ali još više kroz prizmu obveze da poduzmem sve što mogu kako bi se taj zahuktali process zaustavio i spriječio. Može se reći da sam jedan od rijetkih preostalih hrvatskih boraca za samostalnu hrvatsku državu u emigraciji, koji su još uvijek politički aktivni. Bio sam među prvim političkim emigrantima koji su se vratili u Hrvatsku 1990., a sudjelovao sam i na prvim slobodnim izborima u travnju i svibnju te godine. Na razne načine aktivno sam sudjelovao i u Domovinskom ratu. Duboko sam svjestan koliko je strašnu cijenu hrvatski narod platio da bi se obranio od velikosrpske agresije. Istovremeno sam svjestan i izdaje današnjih hrvatskih političara, koji svaki dan prenose i ono malo državnog suvereniteta Hrvatske na međunarodne organizacije. Krajnje je vrijeme da se ta izdaja i zavjera protiv hrvatskog naroda razotkrije. Ako i ne pobijedim na predsjedničkim izborima, moja je želja da iznošenjem istine i činjenica upozorim hrvatski narod na izuzetno veliku opasnost koja visi nad našim glavama. Ljubav prema Hrvatskoj i potreba da služim hrvatskom narodu u ovim teškim trenutcima glavni su razlozi za moju kandidaturu.

U kakvim ste odnosima bili s predsjednikom Tuđmanom, po čemu ga najviše pamtite?

– Opširan odgovor na to pitanje dat ću u svojoj knjizi, koja bi konačno trebala ugledati svjetlo dana iduće godine. Sudbina je htjela da se s dr. Franjom Tuđmanom sastanem i razgovaram jedan cijeli dan u Hamiltonu u Kanadi. Bilo je to 25. studenoga 1989. Taj je susret u mnogočemu odredio i moj daljnji životni put. Iako se nismo u svemu složili, dr. Tuđman i ja našli smo velik broj zajedničkih točaka kad je riječ o borbi za samostalnu hrvatsku državu. U jednom razgovoru s Borisom Marunom 1991. godine, u kojem sam i ja sudjelovao, predsjednik Tuđman naš je razgovor u Hamiltonu okarakterizirao kao jedan od najrazumnijih razgovora koji je dotad imao u iseljeništvu. Tada sam odbio Tuđmanovu ponudu za članstvo u HDZ-u, iako bi mi to otvorilo vrata do najviših funcija u dolazećoj državi. Rekao sam da ostajem vjeran HSS-u i nauku Stjepana Radića. U tomu sam imao drukčije mišljenje od dr. Tuđmana. Smatrao sam da je Hrvatskoj potrebna još jedna jaka domoljubna i državotvorna stranka. To je trebala biti Hrvatska seljačka stranka, koju su, nažalost, nakon 1990. u Hrvatskoj preuzeli komunisti. Moj odnos s dr. Tuđmanom bio je tako dobar da sam ga iz Australije uspio uvjeriti da primi Čičkovu frakciju HSS-a 1990. u Hrvatski blok prije prvih izbora, iako Tuđman do Čička nije ni najmanje držao, što nama u Australiji nije bilo poznato. Da nije bilo Tuđmana, ja nakon povratka u Hrvatsku ne bih preživio napade svojih političkih neprijatelja, među kojima je bilo i dosta udbaša. Čak ni nakon što sam 1994. godine pismeno istupio iz HDZ-a, zbog nezadovoljstva sve većom korupcijom i rastućim utjecajem komunističkih kadrova u državnoj upravi, Tuđman me nikada nije prekrižio. Zahvaljujući njegovoj potpori 1998. godine otišao sam u diplomaciju, na dužnost opunomoćenog ministra u Veleposlanstvu Republike Hrvatske u Pekingu. Bilo je to nakon što me je Zlatko Mateša smijenio s dužnosti pomoćnika ministra povratka i useljeništva. Tuđmana ću do kraja života pamtiti kao prvog hrvatskog predsjednika, koji je bio suočen s nevjerojatnim preprekama i poteškoćama na putu stvaranja hrvatske države. Tomu da mu nije bilo nimalo lako svjedoči i jedna njegova izjava na ručku u Banskim dvorima u kolovozu 1991. Kad smo razgovarali o nekim kadrovskim pitanjima, bilo je riječi i o tome tko bi mogao biti ministar za informiranje. Tuđman nam je rekao: “Nemam puno ljudi kojima mogu vjerovati. Nađite mi čovjeka za to mjesto.”

Ima li po Vama Hrvatska domoljubnu opciju koju biste mogli podržati na parlamentarnim izborima, tko bi to bio? 

Kategorično tvrdim – NEMA.Nakon smrti prvog predsjednika krajem 1999. godine Hrvatska demokratska zajednica počela se sve više udaljavati od suverenističke i domoljubne politike. Danas je ta stranka najsnažniji zagovaratelj globalizma na hrvatskoj političkoj sceni. Sve druge male parlamentarne stranke, koje se nazivaju domoljubnima, nisu dokazale da imaju kapacitet prerasti u stranku koja može, bilo sama bilo u koaliciji, formirati Vladu. Nadam se da ću do sljedećih izbora moći glasovati za stranku Spasimo Hrvatsku, čije su osnivanje ranije ove godine spriječili ljudi koji su se najprije izjasnili za osnivanje stranke, da bi ubrzo, vjerojatno uslijed nečijeg utjecaja, promijenili svoje mišljenje. Trebalo nam je nekoliko mjeseci da se oporavimo od te sabotaže. Početkom iduće godine, zajedno s nekoliko ljudi koji su ostali vjerni ovoj inicijativi, krećem u drugi pokušaj osnivanja političke stranke Spasimo Hrvatsku. Naš će program biti na tragu mojeg programa za predsjedničke izbore. Razumljivo, bit će puno širi i sveobuhvatniji. Srž našeg programa bit će očuvanje suvereniteta Republike Hrvatske, povratak hrvatskih iseljenika i njihovih potomaka, lustracija te demografski i gospodarski oporavak Hrvatske. Ako ne uspijemo i ako se ne pojavi nova jaka suverenistička stranka ili domoljubna koalicija, na sljedećim parlamentarnim izborima radije ću glasovati za NZH, nego za Hrvatsku demokratsku zajednicu.

 

Zagreb, 19. prosinca 2018.

 

Powered by WordPress & Theme by Anders Norén