Pismo roditeljima iz Australije prije dvadeset i devet godina.

Kao što je mnogima već poznato, najavom kandidature na predsjedničkim izborima 2019. godine ušao sam u svoju posljednju životnu borbu, ako ne i rat, za našu domovinu Hrvatsku i hrvatski narod u Republici Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, koji se nalazi na samom rubu istrebljenja. U to sam se posebno uvjerio u svibnju prošle godine nakon što sam, kao pratitelj predsjednika Nacionalne federacije američkih Hrvata Stevea Rukavine posjetio biskupa Komaricu u Banja Luci, a zatim u Sarajevu i najviše političke predstavnike Hrvata u umjetnoj i neodrživoj državi – Bosni i Hercegovini.

 

U mojoj knjizi, koja bi konačno trebala vidjeti svjetlo dana na proljeće iduće godine, objavit ću široj hrvatskoj javnosti puno nepoznatih detalja i događaja iz mojeg obiteljskog, emigrantskog, iseljeničkog, političkog i diplomatskog rada u Australiji od 1969. do 1990., i zadnjih dvadeset i osam godina u Hrvatskoj.

Za početak, u ovom svjedočanstvu objavljujem pismo koje sam poslao mojim roditeljima nakon izuzetno emotivnog susreta s njima u Klagenfurtu za vrijeme Božićnih blagdana 1989. godine. Kao i mnogi drugi Hrvati i katolički vjernici, moji su roditelji nakon Drugog svjetskog proglašeni narodnim neprijateljima. Prije toga su 1945. i 1946. prošli vlastitu Golgotu i Križni put.

Otac Vinko (rođen 1916. u Volaricama ispod Velebita), bio je hrvatski domobran od početka do kraja Drugog svjetskog rata. U ratu je bio ranjen i uspio je preživjeti Bleiburg i Križni put. Jedno je vrijeme odležao u zatvoru u Lepoglavi, u ćeliji blizu blaženog Alojzija Stepinca, a nakon toga je premješten u logor u Požegu.

Majka Jozefina (rođena Žaja 1921. godine u Aržanu, blizu Imotskog), također je prošla komunistički pakao 1945. godine. Prije nego što je upoznala mojeg oca, za vrijeme rata bila je godinu dana u braku s Franom Renićem, koji je služio u ustaškim postrojbama, a poginuo je u borbama s partizanima kod Kutjeva 1944. godine. Zbog muža Frane majka je 1945. godine prošla nekoliko logora u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, u kojima je doživjela sudbinu koju su 1990. godine doživjele mnoge hrvatske žene nakon velikosrpske okupacije Vukovara u studenom 1991. godine.

«Sine, ako odeš u Partiju, ja ću te se odreći»

 Nakon izlaska iz logora, moji su se roditelji upoznali u Požegi 1946. godine i zasnovali obitelj u kojoj je rođeno desetero djece. U materijalnom smislu nisu imali apsolutno ništa, i cijela je obitelj živjela u posebno velikoj neimaštini sljedećih trideset godina. Prvih petnaest godina nakon dolaska komunista na vlast više smo bili gladni nego siti. Ipak, moje roditelje ništa nije moglo slomiti. Iako su bili proglašeni narodnim neprijateljima, moji su roditelji ostali čvrsto dosljedni u njihovom hrvatstvu i odanosti Bogu, a posebno moja majka, kojoj je vjera u Boga dala nadljudsku snagu da izdrži sve poteškoće koje su se sručile na njezina slaba leđa u borbi za preživljavanje i odgoj djece. Mama je bila i lakši invalid. Meni, kao najstarijem iz tog braka (u prvom braku imala je sina Blaža, koji je i danas živ, i kojeg smo mi djeca uvijek doživljavali kao velikog brata), mama je nakon osnovne škole u Pleternici rekla: «Sine, nešto ti moram reći, ako odeš u Partiju ja ću te se odreći». Mamine su me riječi pratile cijeli život, sve do današnjeg dana, i s njima ću umrijeti, a mamu neću, kao ni svoj hrvatski narod, nikada izdati ili iznevjeriti.

Prije dolaska u Australiju, početkom 1969., osam mjeseci sam proveo u izbjegličkom logoru Traiskirchen kod Beča. Moja prvotna namjera nije bio odlazak u Australiju, nego u jednu od europskih zemalja, ili pak ostanak u Austriji. No nakon invazije Sovjetskog Saveza na Češko-Slovačku 1968. godine, u logor u Traiskirchen smješten je veliki broj izbjeglica iz te zemlje, a mi koji smo bili duže vremena u logoru bili smo stavljeni pred opciju – biti vraćeni u Titovu Jugoslaviju ili otići u Australiju, koja je tada primala veliki broj iseljenika. Tako sam ja, stjecajem okolnosti, završio na tom dalekom kontinentu, koji će kasnije jako utjecati na moj životni put.

Godine 1973. u Sydneyju sam se uključio u rad hrvatske političke emigracije. Tada sam bio  izabran za tajnika Matice Hrvatske u Australiji, za čiju se djelatnost odmah zainteresirala Udba. Prema nekim istraživanjima i udbinih dokumenta, na osnivačkom sastanku Matice Hrvatske u Sydneyu bio je i jedan Udbin agent, inače kasnije vrlo poznata osoba u hrvatskoj zajednici u Australiji. Od tog trenutka bio sam duboko svjestan da svojom odlukom dovodim u opasnost i svoje roditelje u Hrvatskoj i da se u Hrvatsku neću vratiti sve dok Hrvatska ne bude slobodna i samostalna država. Naravno, nakon te odluke morao sam prihvatiti i neviđenu i do tada nedoživljenu dugogodišnju nostalgiju i bol što možda nikada više u životu neću vidjeti svoje roditelje, braću i sestre i mjesto mojeg rođenja – lijepu i uvijek samo hrvatsku Pleternicu. Istovremeno u meni je stvorena čvrsta odluka da ću se u Hrvatsku odmah vratiti onog trenutka kad dođe vrijeme pobune hrvatskog naroda u domovini i rušenja Titove Jugoslavije.

I to je vrijeme došlo početkom 1990. godine. Međutim, sudbina je htjela da svoje roditelje, i jedan dio braće i sestara vidim u Austriji četiri mjeseca prije povratka u Hrvatsku, kada sam na poziv dr. Franje Tuđmana u travnju 1990. došao sudjelovati u predizbornoj kampanji Hrvatskog bloka, kojem je na čelu bio HDZ. U Hrvatskom bloku je bila i Hrvatska seljačka stranka, koju sam ja vodio u Australiji, i koju sam vratio na državotvorni put osnivača HSS-a, braće Antuna i Stjepana Radića. Ulazak HSS u Hrvatskoj u taj blok došao je nakon mojeg dogovora s tada predsjednikom HDZ-a dr. Franjom Tuđmanom.

Spasio sam HSS od nove nacionalne izdaje i povijesne sramote

Za Božićne blagdane 1989. godine u Austriju (Klagenfurt) putovao sam iz Australije u Austriju da bi se sastao s tada glavnom tajnicom HSS-a u Hrvatskoj Nedom Prpić i članom Izvršnog odbora odvjetnikom Stjepanom Hercegom, kojima sam tom prigodom predao i jednu sumu novca koje su članovi HSS-a u Australiji sakupili za rad stranke u domovini. Tri tjedna prije putovanja iz Australije u Austriju, bio sam na svjetskom sastanku pomirenja u Hrvatskoj seljačkoj stranci u Calgariju, Kanada. Nakon sastanka u Calgariju, glavni tajnik HSS-a za Australiju Stjepan Krstin i ja  posjetili smo Toronto i Hamilton, gdje smo se 25. studenoga 1989. sastali s dr. Franjom Tuđmanom. Nakon izvrsne kemije koja se tijekom tog višesatnog sastanka razvila između dr. Franje Tuđmana i mene, samo tri mjeseca kasnije bio sam u mogućnosti iz Melbournea u telefonskom razgovoru predložiti dr. Tuđmanu da u Hrvatski blok primi i HSS u Hrvatskoj, koji je tada vodio Ivan Zvonimir Čičak. Dr. Tuđman, koji je imao vrlo negativno mišljenje o Čičku najprije je odbacio tu ideju, ali nakon mojeg obećanja da Čičak neće u HSS-u o svemu sam odlučivati, Tuđman je pristao na taj moj prijedlog. Važnu ulogu u tom dogovoru imao je i član Izvršnog odbora HSS-a u Hrvatskoj Franjo Dubrović.

Bio je to povijesno važan događaj za Hrvatsku seljačku stranku. Da Tuđman nije tada pristao na ulazak tog dijela HSS-a u Hrvatski blok tijekom predizborne kampanje na prvim slobodnim izborima u travnju 1990. godine, bila bi to druga politička i državotvorna izdaja HSS-a. Prva je bila odbijanje dr. Vlatka Mačeka 1941. godine da preuzme vođenje hrvatske države. Moja namjera i čvrsta odluka bila je da u povijesnom trenutku stvaranja nove hrvatske države 1990. Godine, HSS mora biti u koaliciji s HDZ-om.

Pratile su me tajne službe

 Tijekom boravka u Austriji između Božića i Nove godine 1989. Pratile su me tajne službe, austrijske i jugoslavenske. Dok smo ručali u jednom restoranu u Klagenfurtu nedaleko od našeg stola sjedio je jedan čovjek koji nas je cijelo vrijeme ispod oka motrio. Upozorio sam roditelje, braću i sestre da sa sobom ne nose ništa iz Austrije što ih može kompromitirati u očima komunističkih vlasti u Jugoslaviji. Prije nekoliko dana o tom susretu u Klagenfurtu razgovarao sam s bratom Božidarom, koji me je podsjetio kako sam bio u pravu, jer svi na granici između Austrije i Jugoslavije bili detaljno pretraženi. Boravak u Klagenfurtu iskoristio sam i za posjet Bleiburškom groblju.

       Kod starog spomenika Bleiburškim žrtvama u Austriji

Nekoliko tjedana nakon povratka u Australiju, gdje su me čekali redovan posao u menadžmentu tvornice automobila Ford i brojne obveze u svojstvu koordinatora Javnih tribina u Australiji i ravnatelja Hrvatskog informativnog centra u Melbourneu, poslao sam pismo svojim roditeljima, braći i sestrama u kojem sam iznio jedan dio mojih osjećaja koji su mi navirali tijekom i nakon susreta s njima.

Izvršio sam obećanje koje sam sebi dao 1973. godine.

 Pismo koje se nalazi dolje, sada objavljujem kao svjedočanstvo da sam se za stalan povratak u Hrvatsku iz Australije spremao u skladu sa sebi danom obećanju kad sam postao politički aktivan 1973. godine. Koncem 1989. i početkom 1990. bilo mi je jasno, što je vidljivo iz mojih komentara u Hrvatskoj slobodi, da se Titova Jugoslavija ruši i da je došao trenutak za uspostavu samostalne i demokratske hrvatske države. Međutim, ono što je u tom pismu najvažnije jest činjenica  sam se u Hrvatsku 1990. vratio bez ikakvih priprema i unaprijed riješenog radnog mjesta i stambenog pitanja. Hrlio sam natrag u Hrvatsku, jer sam duboko u sebi osjećao da je moja dužnost pomoći svojem narodu u trenutku kad se trebalo spašavati od velikosrpske tj. četničke agresije, i stvarati samostalnu hrvatsku državu, protiv volje cijeloga svijeta. Godinu dana kasnije, u jeku najvećeg rata, u Zagreb sam doveo svoju obitelj s dvoje maloljetne djece. Dok su drugi bježali iz Hrvatske u Njemačku i druge europske zemlje.

Evo pisma koje sam iz Australije poslao roditeljima nakon susreta u Klagenfurtu između Božića i Nove godine 1989.

Pismo roditeljima iz Australije:

«Draga mamo, tato, Marija, Mile, Božena, Franjo, Božo, Nada, Mato, Višnja, Ivanka i svi ostali,

Kao i obično, ovo pismo pišem kasnije nego što je bilo u planu. Jednostavno, u ovih zadnjih nekoliko mjeseci sam toliko zauzet da mi ni dani dugi kao tjedan ne bi bili dovoljno dugački da obavim sve što bih trebao.

Oprostite što vas ni ne nazivam tako često kao iz Austrije. Osim borbe s vremenom, imam problem i s astronomskom cifrom na telefonskom računu, uglavnom zbog nazivanja prijatelja u Zagrebu i diljem svijeta.

Iako sam uvijek čvrsto vjerovao da ćemo se jednog dana vidjeti, i sada, mjesec i pol dana nakon našeg susreta, imam osjećaj kao da je sve to bilo u jednom prekrasnom i nezaboravnom snu. Ipak, bila je to stvarnost za koju je bilo vrijedno živjeti i trpjeti. Onaj naš kratak susret u Klagenfurtu još me više uvjerio da je život istodobno lijep i okrutan. Kao što moja djeca ne znaju za baku i djeda, tako sam i ja nakon našeg susreta došao do spoznaje da ja zapravo i ne poznam dobro ni oca, ni majku, niti braću i sestre. Otišao sam u svijet u godinama kad čovjek počne ozbiljno razmišljati o životu i svemu što nas okružuje. Tko može zaboraviti one tatine nadahnute riječi u brzoglasnom razgovoru sa Zdenkom. Koliko toga još ima o čemu bih danas mogao razgovarati s tatom i mamom. No, ja i dalje, pogotovo sada, ostajem optimist da ćemo se u ne tako dalekoj budućnosti ponovno, ovoga puta svi skupa, vidjeti, i to u našoj lijepoj domovini Hrvatskoj.

Kada će to biti, ja vam zasada ne mogu reći. Situacija u kojoj se nalazim vrlo je zamršena. Ja sam evo skoro punih 17 godina posvetio onome o čemu smo razgovarali kad smo se vidjeli. U to sam uložio sve što sam mogao i imao, u intelektualnom, fizičkom i materijalnom pogledu. Želio sam dati sve od sebe da naša domovina jednog dana bude slobodna i da hrvatski narod živi i razvija se u demokratskom sistemu kakav sam upoznao u Australiji. To mi nije dozvolilo da se u materijalnom pogledu osiguram u onoj mjeri u kojoj su se osigurali oni koji su vodili računa samo o vlastitim interesima. Iz tih razloga, i moj povratak će biti uvjetovan razvojem situacije u domovini: mogućnosti zaposlenja itd., jer ja pred sobom imam još najmanje 20 godina rada. Osim toga, u politici, pa ni u demokratskim državama, ništa nije vječno. Sve je podložno radikalnim promjenama i čovjek uvijek mora imati osigurano financijsko zaleđe.

Ja imam i drugi problem. Ani je već 15 godina i sve će biti teže tražiti od nje da ode iz zemlje u kojoj je rođena. Ako bude mogućnosti i kad dođe vrijeme, poslat ću ju u posjetu na jedno vrijeme, pa će možda zavoljeti i domovinu svojih roditelja. S Marinom neće biti problema. Ona bi išla odmah.

Što se mene tiče, Hrvatska će uvijek ostati dio mene i mog života. No, kao roditelj, moram razmišljati i o budućnosti svoje djece, s kojom sam proveo jako malo vremena, upravo zbog zauzetosti na narodnom polju.

Kad sam čuo da je osnovan ogranak HSS u Pleternici (prvi ogranak HSS izvan Zagreba), bila je to za mene dosada najveća nagrada za uloženi trud. Samo potpuna sloboda hrvatskog naroda bi mogla nadmašiti zadovoljstvo koje sam osjećao nakon razgovora s Čičkom i kasnije s Marijom i Miletom. Znate, i u emigraciji je svaki čovjek koji se bavi narodnim radom izložen raznim pritiscima i poteškoćama, bilo od strane neprijatelja bilo iz vlastite sredine.

Posebno čestitam Mati i svima koji su pokazali veliku mjeru odvažnosti i dalekovidnosti kad su se odlučili na taj korak. Vjerujem da im je sada već puno lakše kad je stranka registrirana i kada se je puno toga od našeg susreta promijenilo, nabolje. Nadam se da će se situacija nastaviti razvijati u tom pravcu. HSS ima duboke i jake temelje u hrvatskom narodu.

Pišem svima isto pismo, jer inače ne bih za još nekoliko mjeseci stigao napisati posebna pisma. Prilažem svakome i po koju sliku iz onog lijepog grada.

Nisam napravio više primjeraka, ali filmove još čuvam.

Molim vas, mamo i tato, otiđite kod Zdenkinih i objasnite im zašto nisam njih zvao da dođu u Austriju. Sve je bilo tako na brzinu organizirano. Osim toga, ja ih nisam želio dovoditi u nezgodnu situaciju. Oni nisu dosada mogli razumjeti ovo što ja radim. Ja se nadam da sada razumiju, jer to su roditelji moje supruge i ja njima želim svako dobro kao i svima vama. Recite im neka Boća napise opširno pismo Zdenki. Ona njih voli i stalno o njima govori, a oni se njoj nisu javljali zbog mene. Zamolite ih neka joj pišu da i oni žele da se Zdenka vrati kući, jer ona misli da su ju već zaboravili. Ja sam siguran da nisu i da će im u novoj situaciji biti lakše prihvatiti moj dosadašnji rad.

Javite mi se kad dobijete ovo pismo. Pišite mi o svim novim događajima u obitelji i širem krugu. Tata i mama neka nam pišu kako su sa zdravljem. I Željko ima namjeru vratiti se natrag kad dođe vrijeme, pa ćemo onda napraviti najveću feštu u povijesti Pleternice i okolice. Neka to tati dade novu snagu za život. Neka se ništa ne boji budućnosti, ona će biti puno bolja od prošlosti.

Pozdravite puno i Anu, Šteficu, Nikolu i Blažu. Recite im da bih jednako bio sretan da su i oni mogli doći. Ana ne treba brinuti zbog svoje specifične situacije. Mi zagovaramo prava svakog stanovnika Hrvatske. Mi smo protiv bilo kakove osvete ili vraćanja u prošlost. U Australiji u miru živi preko 50 različitih nacionalnosti, pa može i nekoliko u Hrvatskoj.

Marija, Ti mi pošalji izreske iz novina o osnivanju ogranka u Pleternici. To bih volio imati. Mata, javi se pismom. Ako ti nešto treba u vezi s ogrankom, javi mi.

Početkom idućeg mjeseca mi dolazi posjeta iz Zagreba. Bit će to još jedna velika obaveza.

Primite puno najtoplijih pozdrava i najljepših želja od mene, Zdenke, Ane i Marine.

Javite nam se.  

Melbourne 10. veljače 1990.”