Page 2 of 20

Ovi ljudi mogu spasiti Hrvatsku

OVI LJUDI ĆE ODLUČITI HOĆE LI EUROPEJAC I GLOBALIST PLENKOVIĆ POBIJEDITI I NA SLJEDEĆIM IZBORIMA

Ni nakon gotovo trideset godina svoje državnosti Hrvatska nije uspjela izgraditi svoju domoljubnu i državotvornu političku elitu. Svima nama je poznato da su naše tzv. političke elite, kako one koje se nazivaju liberalne, tako i one “domoljubne”, nesposobne, pokvarene i nekarakterne. Nema gotovo nikakve razlike između hrvatskih političara u vlasti, i onih u oporbi u Hrvatskom saboru i izvan njega. Jednostavno, hrvatska nema sreće sa svojim političarima.

Iduća 2019. godina odlučit će o dugoročnoj budućnosti Hrvatske tj. o njezinom opstanku kao samostalne države. U zadnjih nekoliko godina Hrvatska se nalazi ne samo u zagrljaju djece komunista, nego i globalista koji zagovaraju bezbožni Novi svjetski poredak. Jedinstvena europska država, koju gorljivo zagovara Andrej Plenković, prvi je korak do jedinstvene Svjetske vlade.

Iako je stanje u Hrvatskoj katastrofalno, a izgledi za izvlačenje iz možda najopasnijeg stanja u povijesti hrvatskog naroda, još sve nije izgubljeno, niti je gotovo. Iako su svoju šapu na Hrvatsku bacili globalisti, europejci i članovi tajnih svjetskih organizacija, naša je sudbina još uvijek u našim rukama.

 

Iako smo jako siromašni velikim i talentiranim političarima u redovima brojnih i rascjepkanih malih domoljubnim stranaka i udruga, naša je snaga u domoljubnom segmentu hrvatskog naroda koji je već izgubio nadu u mogućnost promjene sadašnjeg stanja u Hrvatskoj. Međutim, hrvatski domoljubi će se pokrenuti samo ako dođe do udruživanja snaga između svih relevantnih domoljubnih stranaka i njihovih vođa.

Hoće li se hrvatski narod ujediniti, i na sljedećim izborima poslati Plenkovića u Bruxelles i spasiti Hrvatsku, ovisit će isključivo o sljedećim “domoljubnim” političarima i vođama malih stranaka i nevladinih udruga kako onih u Hrvatskom saboru, tako i onih koje još nemaju svoje zastupnike u Hrvatskom saboru: Zlatku Hasanbegoviću, Bruni Esih, Željku Glasnoviću, Ladislavu Iličiću, Hrvoju Zekanoviću, Karlu Starčeviću, Željku Sačiću, Velimiru Bujancu, Željki Markić, i drugima kojih se sada ne mogu sjetiti.

Oni su dužni odmah na početku 2019. godine sjesti za stol, zatvoriti se u jednu sobu i ne izlaziti iz te sobe sve dok ne postignu rješenje i dogovor oko zajedničkog rada i javnih nastupa za pobjedu domoljubne opcije na sljedećim izborima. Ako to ne učine, oni će biti odgovorni za sve što će se Hrvatskoj događati nakon sljedećih parlamentarnih izbora. Ukoliko pobjede Plenković i sadašnji HDZ, možemo se svi iseliti iz Hrvatske, jer Hrvatske više neće biti.

Osobno nemam nikakvih ambicija kad je riječ o zastupničkom mandatu ili ministarskoj fotelji. U više navrata sam pozivao na zajedništvo domoljuba u Hrvatskoj i iseljeništvu. U ostvarenju tog spasonosnog cilja osobno sam spreman pomoći bez ikakvih uvjeta.

Sada je potez na spomenutim političarima, braniteljima, vođama nevladinih domoljubnih udruga i novinarima. Neka ih dragi Bog prosvijetli.

Antun Babić

 
 
 
 
 

Antun Babić – pismo roditeljima iz Australije 1990. godine

Pismo roditeljima iz Australije prije dvadeset i devet godina.

Kao što je mnogima već poznato, najavom kandidature na predsjedničkim izborima 2019. godine ušao sam u svoju posljednju životnu borbu, ako ne i rat, za našu domovinu Hrvatsku i hrvatski narod u Republici Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, koji se nalazi na samom rubu istrebljenja. U to sam se posebno uvjerio u svibnju prošle godine nakon što sam, kao pratitelj predsjednika Nacionalne federacije američkih Hrvata Stevea Rukavine posjetio biskupa Komaricu u Banja Luci, a zatim u Sarajevu i najviše političke predstavnike Hrvata u umjetnoj i neodrživoj državi – Bosni i Hercegovini.

 

U mojoj knjizi, koja bi konačno trebala vidjeti svjetlo dana na proljeće iduće godine, objavit ću široj hrvatskoj javnosti puno nepoznatih detalja i događaja iz mojeg obiteljskog, emigrantskog, iseljeničkog, političkog i diplomatskog rada u Australiji od 1969. do 1990., i zadnjih dvadeset i osam godina u Hrvatskoj.

Za početak, u ovom svjedočanstvu objavljujem pismo koje sam poslao mojim roditeljima nakon izuzetno emotivnog susreta s njima u Klagenfurtu za vrijeme Božićnih blagdana 1989. godine. Kao i mnogi drugi Hrvati i katolički vjernici, moji su roditelji nakon Drugog svjetskog proglašeni narodnim neprijateljima. Prije toga su 1945. i 1946. prošli vlastitu Golgotu i Križni put.

Otac Vinko (rođen 1916. u Volaricama ispod Velebita), bio je hrvatski domobran od početka do kraja Drugog svjetskog rata. U ratu je bio ranjen i uspio je preživjeti Bleiburg i Križni put. Jedno je vrijeme odležao u zatvoru u Lepoglavi, u ćeliji blizu blaženog Alojzija Stepinca, a nakon toga je premješten u logor u Požegu.

Majka Jozefina (rođena Žaja 1921. godine u Aržanu, blizu Imotskog), također je prošla komunistički pakao 1945. godine. Prije nego što je upoznala mojeg oca, za vrijeme rata bila je godinu dana u braku s Franom Renićem, koji je služio u ustaškim postrojbama, a poginuo je u borbama s partizanima kod Kutjeva 1944. godine. Zbog muža Frane majka je 1945. godine prošla nekoliko logora u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, u kojima je doživjela sudbinu koju su 1990. godine doživjele mnoge hrvatske žene nakon velikosrpske okupacije Vukovara u studenom 1991. godine.

«Sine, ako odeš u Partiju, ja ću te se odreći»

 Nakon izlaska iz logora, moji su se roditelji upoznali u Požegi 1946. godine i zasnovali obitelj u kojoj je rođeno desetero djece. U materijalnom smislu nisu imali apsolutno ništa, i cijela je obitelj živjela u posebno velikoj neimaštini sljedećih trideset godina. Prvih petnaest godina nakon dolaska komunista na vlast više smo bili gladni nego siti. Ipak, moje roditelje ništa nije moglo slomiti. Iako su bili proglašeni narodnim neprijateljima, moji su roditelji ostali čvrsto dosljedni u njihovom hrvatstvu i odanosti Bogu, a posebno moja majka, kojoj je vjera u Boga dala nadljudsku snagu da izdrži sve poteškoće koje su se sručile na njezina slaba leđa u borbi za preživljavanje i odgoj djece. Mama je bila i lakši invalid. Meni, kao najstarijem iz tog braka (u prvom braku imala je sina Blaža, koji je i danas živ, i kojeg smo mi djeca uvijek doživljavali kao velikog brata), mama je nakon osnovne škole u Pleternici rekla: «Sine, nešto ti moram reći, ako odeš u Partiju ja ću te se odreći». Mamine su me riječi pratile cijeli život, sve do današnjeg dana, i s njima ću umrijeti, a mamu neću, kao ni svoj hrvatski narod, nikada izdati ili iznevjeriti.

Prije dolaska u Australiju, početkom 1969., osam mjeseci sam proveo u izbjegličkom logoru Traiskirchen kod Beča. Moja prvotna namjera nije bio odlazak u Australiju, nego u jednu od europskih zemalja, ili pak ostanak u Austriji. No nakon invazije Sovjetskog Saveza na Češko-Slovačku 1968. godine, u logor u Traiskirchen smješten je veliki broj izbjeglica iz te zemlje, a mi koji smo bili duže vremena u logoru bili smo stavljeni pred opciju – biti vraćeni u Titovu Jugoslaviju ili otići u Australiju, koja je tada primala veliki broj iseljenika. Tako sam ja, stjecajem okolnosti, završio na tom dalekom kontinentu, koji će kasnije jako utjecati na moj životni put.

Godine 1973. u Sydneyju sam se uključio u rad hrvatske političke emigracije. Tada sam bio  izabran za tajnika Matice Hrvatske u Australiji, za čiju se djelatnost odmah zainteresirala Udba. Prema nekim istraživanjima i udbinih dokumenta, na osnivačkom sastanku Matice Hrvatske u Sydneyu bio je i jedan Udbin agent, inače kasnije vrlo poznata osoba u hrvatskoj zajednici u Australiji. Od tog trenutka bio sam duboko svjestan da svojom odlukom dovodim u opasnost i svoje roditelje u Hrvatskoj i da se u Hrvatsku neću vratiti sve dok Hrvatska ne bude slobodna i samostalna država. Naravno, nakon te odluke morao sam prihvatiti i neviđenu i do tada nedoživljenu dugogodišnju nostalgiju i bol što možda nikada više u životu neću vidjeti svoje roditelje, braću i sestre i mjesto mojeg rođenja – lijepu i uvijek samo hrvatsku Pleternicu. Istovremeno u meni je stvorena čvrsta odluka da ću se u Hrvatsku odmah vratiti onog trenutka kad dođe vrijeme pobune hrvatskog naroda u domovini i rušenja Titove Jugoslavije.

I to je vrijeme došlo početkom 1990. godine. Međutim, sudbina je htjela da svoje roditelje, i jedan dio braće i sestara vidim u Austriji četiri mjeseca prije povratka u Hrvatsku, kada sam na poziv dr. Franje Tuđmana u travnju 1990. došao sudjelovati u predizbornoj kampanji Hrvatskog bloka, kojem je na čelu bio HDZ. U Hrvatskom bloku je bila i Hrvatska seljačka stranka, koju sam ja vodio u Australiji, i koju sam vratio na državotvorni put osnivača HSS-a, braće Antuna i Stjepana Radića. Ulazak HSS u Hrvatskoj u taj blok došao je nakon mojeg dogovora s tada predsjednikom HDZ-a dr. Franjom Tuđmanom.

Spasio sam HSS od nove nacionalne izdaje i povijesne sramote

Za Božićne blagdane 1989. godine u Austriju (Klagenfurt) putovao sam iz Australije u Austriju da bi se sastao s tada glavnom tajnicom HSS-a u Hrvatskoj Nedom Prpić i članom Izvršnog odbora odvjetnikom Stjepanom Hercegom, kojima sam tom prigodom predao i jednu sumu novca koje su članovi HSS-a u Australiji sakupili za rad stranke u domovini. Tri tjedna prije putovanja iz Australije u Austriju, bio sam na svjetskom sastanku pomirenja u Hrvatskoj seljačkoj stranci u Calgariju, Kanada. Nakon sastanka u Calgariju, glavni tajnik HSS-a za Australiju Stjepan Krstin i ja  posjetili smo Toronto i Hamilton, gdje smo se 25. studenoga 1989. sastali s dr. Franjom Tuđmanom. Nakon izvrsne kemije koja se tijekom tog višesatnog sastanka razvila između dr. Franje Tuđmana i mene, samo tri mjeseca kasnije bio sam u mogućnosti iz Melbournea u telefonskom razgovoru predložiti dr. Tuđmanu da u Hrvatski blok primi i HSS u Hrvatskoj, koji je tada vodio Ivan Zvonimir Čičak. Dr. Tuđman, koji je imao vrlo negativno mišljenje o Čičku najprije je odbacio tu ideju, ali nakon mojeg obećanja da Čičak neće u HSS-u o svemu sam odlučivati, Tuđman je pristao na taj moj prijedlog. Važnu ulogu u tom dogovoru imao je i član Izvršnog odbora HSS-a u Hrvatskoj Franjo Dubrović.

Bio je to povijesno važan događaj za Hrvatsku seljačku stranku. Da Tuđman nije tada pristao na ulazak tog dijela HSS-a u Hrvatski blok tijekom predizborne kampanje na prvim slobodnim izborima u travnju 1990. godine, bila bi to druga politička i državotvorna izdaja HSS-a. Prva je bila odbijanje dr. Vlatka Mačeka 1941. godine da preuzme vođenje hrvatske države. Moja namjera i čvrsta odluka bila je da u povijesnom trenutku stvaranja nove hrvatske države 1990. Godine, HSS mora biti u koaliciji s HDZ-om.

Pratile su me tajne službe

 Tijekom boravka u Austriji između Božića i Nove godine 1989. Pratile su me tajne službe, austrijske i jugoslavenske. Dok smo ručali u jednom restoranu u Klagenfurtu nedaleko od našeg stola sjedio je jedan čovjek koji nas je cijelo vrijeme ispod oka motrio. Upozorio sam roditelje, braću i sestre da sa sobom ne nose ništa iz Austrije što ih može kompromitirati u očima komunističkih vlasti u Jugoslaviji. Prije nekoliko dana o tom susretu u Klagenfurtu razgovarao sam s bratom Božidarom, koji me je podsjetio kako sam bio u pravu, jer svi na granici između Austrije i Jugoslavije bili detaljno pretraženi. Boravak u Klagenfurtu iskoristio sam i za posjet Bleiburškom groblju.

       Kod starog spomenika Bleiburškim žrtvama u Austriji

Nekoliko tjedana nakon povratka u Australiju, gdje su me čekali redovan posao u menadžmentu tvornice automobila Ford i brojne obveze u svojstvu koordinatora Javnih tribina u Australiji i ravnatelja Hrvatskog informativnog centra u Melbourneu, poslao sam pismo svojim roditeljima, braći i sestrama u kojem sam iznio jedan dio mojih osjećaja koji su mi navirali tijekom i nakon susreta s njima.

Izvršio sam obećanje koje sam sebi dao 1973. godine.

 Pismo koje se nalazi dolje, sada objavljujem kao svjedočanstvo da sam se za stalan povratak u Hrvatsku iz Australije spremao u skladu sa sebi danom obećanju kad sam postao politički aktivan 1973. godine. Koncem 1989. i početkom 1990. bilo mi je jasno, što je vidljivo iz mojih komentara u Hrvatskoj slobodi, da se Titova Jugoslavija ruši i da je došao trenutak za uspostavu samostalne i demokratske hrvatske države. Međutim, ono što je u tom pismu najvažnije jest činjenica  sam se u Hrvatsku 1990. vratio bez ikakvih priprema i unaprijed riješenog radnog mjesta i stambenog pitanja. Hrlio sam natrag u Hrvatsku, jer sam duboko u sebi osjećao da je moja dužnost pomoći svojem narodu u trenutku kad se trebalo spašavati od velikosrpske tj. četničke agresije, i stvarati samostalnu hrvatsku državu, protiv volje cijeloga svijeta. Godinu dana kasnije, u jeku najvećeg rata, u Zagreb sam doveo svoju obitelj s dvoje maloljetne djece. Dok su drugi bježali iz Hrvatske u Njemačku i druge europske zemlje.

Evo pisma koje sam iz Australije poslao roditeljima nakon susreta u Klagenfurtu između Božića i Nove godine 1989.

Pismo roditeljima iz Australije:

«Draga mamo, tato, Marija, Mile, Božena, Franjo, Božo, Nada, Mato, Višnja, Ivanka i svi ostali,

Kao i obično, ovo pismo pišem kasnije nego što je bilo u planu. Jednostavno, u ovih zadnjih nekoliko mjeseci sam toliko zauzet da mi ni dani dugi kao tjedan ne bi bili dovoljno dugački da obavim sve što bih trebao.

Oprostite što vas ni ne nazivam tako često kao iz Austrije. Osim borbe s vremenom, imam problem i s astronomskom cifrom na telefonskom računu, uglavnom zbog nazivanja prijatelja u Zagrebu i diljem svijeta.

Iako sam uvijek čvrsto vjerovao da ćemo se jednog dana vidjeti, i sada, mjesec i pol dana nakon našeg susreta, imam osjećaj kao da je sve to bilo u jednom prekrasnom i nezaboravnom snu. Ipak, bila je to stvarnost za koju je bilo vrijedno živjeti i trpjeti. Onaj naš kratak susret u Klagenfurtu još me više uvjerio da je život istodobno lijep i okrutan. Kao što moja djeca ne znaju za baku i djeda, tako sam i ja nakon našeg susreta došao do spoznaje da ja zapravo i ne poznam dobro ni oca, ni majku, niti braću i sestre. Otišao sam u svijet u godinama kad čovjek počne ozbiljno razmišljati o životu i svemu što nas okružuje. Tko može zaboraviti one tatine nadahnute riječi u brzoglasnom razgovoru sa Zdenkom. Koliko toga još ima o čemu bih danas mogao razgovarati s tatom i mamom. No, ja i dalje, pogotovo sada, ostajem optimist da ćemo se u ne tako dalekoj budućnosti ponovno, ovoga puta svi skupa, vidjeti, i to u našoj lijepoj domovini Hrvatskoj.

Kada će to biti, ja vam zasada ne mogu reći. Situacija u kojoj se nalazim vrlo je zamršena. Ja sam evo skoro punih 17 godina posvetio onome o čemu smo razgovarali kad smo se vidjeli. U to sam uložio sve što sam mogao i imao, u intelektualnom, fizičkom i materijalnom pogledu. Želio sam dati sve od sebe da naša domovina jednog dana bude slobodna i da hrvatski narod živi i razvija se u demokratskom sistemu kakav sam upoznao u Australiji. To mi nije dozvolilo da se u materijalnom pogledu osiguram u onoj mjeri u kojoj su se osigurali oni koji su vodili računa samo o vlastitim interesima. Iz tih razloga, i moj povratak će biti uvjetovan razvojem situacije u domovini: mogućnosti zaposlenja itd., jer ja pred sobom imam još najmanje 20 godina rada. Osim toga, u politici, pa ni u demokratskim državama, ništa nije vječno. Sve je podložno radikalnim promjenama i čovjek uvijek mora imati osigurano financijsko zaleđe.

Ja imam i drugi problem. Ani je već 15 godina i sve će biti teže tražiti od nje da ode iz zemlje u kojoj je rođena. Ako bude mogućnosti i kad dođe vrijeme, poslat ću ju u posjetu na jedno vrijeme, pa će možda zavoljeti i domovinu svojih roditelja. S Marinom neće biti problema. Ona bi išla odmah.

Što se mene tiče, Hrvatska će uvijek ostati dio mene i mog života. No, kao roditelj, moram razmišljati i o budućnosti svoje djece, s kojom sam proveo jako malo vremena, upravo zbog zauzetosti na narodnom polju.

Kad sam čuo da je osnovan ogranak HSS u Pleternici (prvi ogranak HSS izvan Zagreba), bila je to za mene dosada najveća nagrada za uloženi trud. Samo potpuna sloboda hrvatskog naroda bi mogla nadmašiti zadovoljstvo koje sam osjećao nakon razgovora s Čičkom i kasnije s Marijom i Miletom. Znate, i u emigraciji je svaki čovjek koji se bavi narodnim radom izložen raznim pritiscima i poteškoćama, bilo od strane neprijatelja bilo iz vlastite sredine.

Posebno čestitam Mati i svima koji su pokazali veliku mjeru odvažnosti i dalekovidnosti kad su se odlučili na taj korak. Vjerujem da im je sada već puno lakše kad je stranka registrirana i kada se je puno toga od našeg susreta promijenilo, nabolje. Nadam se da će se situacija nastaviti razvijati u tom pravcu. HSS ima duboke i jake temelje u hrvatskom narodu.

Pišem svima isto pismo, jer inače ne bih za još nekoliko mjeseci stigao napisati posebna pisma. Prilažem svakome i po koju sliku iz onog lijepog grada.

Nisam napravio više primjeraka, ali filmove još čuvam.

Molim vas, mamo i tato, otiđite kod Zdenkinih i objasnite im zašto nisam njih zvao da dođu u Austriju. Sve je bilo tako na brzinu organizirano. Osim toga, ja ih nisam želio dovoditi u nezgodnu situaciju. Oni nisu dosada mogli razumjeti ovo što ja radim. Ja se nadam da sada razumiju, jer to su roditelji moje supruge i ja njima želim svako dobro kao i svima vama. Recite im neka Boća napise opširno pismo Zdenki. Ona njih voli i stalno o njima govori, a oni se njoj nisu javljali zbog mene. Zamolite ih neka joj pišu da i oni žele da se Zdenka vrati kući, jer ona misli da su ju već zaboravili. Ja sam siguran da nisu i da će im u novoj situaciji biti lakše prihvatiti moj dosadašnji rad.

Javite mi se kad dobijete ovo pismo. Pišite mi o svim novim događajima u obitelji i širem krugu. Tata i mama neka nam pišu kako su sa zdravljem. I Željko ima namjeru vratiti se natrag kad dođe vrijeme, pa ćemo onda napraviti najveću feštu u povijesti Pleternice i okolice. Neka to tati dade novu snagu za život. Neka se ništa ne boji budućnosti, ona će biti puno bolja od prošlosti.

Pozdravite puno i Anu, Šteficu, Nikolu i Blažu. Recite im da bih jednako bio sretan da su i oni mogli doći. Ana ne treba brinuti zbog svoje specifične situacije. Mi zagovaramo prava svakog stanovnika Hrvatske. Mi smo protiv bilo kakove osvete ili vraćanja u prošlost. U Australiji u miru živi preko 50 različitih nacionalnosti, pa može i nekoliko u Hrvatskoj.

Marija, Ti mi pošalji izreske iz novina o osnivanju ogranka u Pleternici. To bih volio imati. Mata, javi se pismom. Ako ti nešto treba u vezi s ogrankom, javi mi.

Početkom idućeg mjeseca mi dolazi posjeta iz Zagreba. Bit će to još jedna velika obaveza.

Primite puno najtoplijih pozdrava i najljepših želja od mene, Zdenke, Ane i Marine.

Javite nam se.  

Melbourne 10. veljače 1990.”

Antun Babić – intervju za portal Dnevno.hr

Predsjednica radi protiv hrvatskih nacionalnih interesa

Nedavno ste se kandidirali za predsjednika Republike Hrvatske, možete li za početak hrvatskoj javnosti predstaviti svoj plan i program u kratkim crtama?

– U borbi za Hrvatsku aktivno sudjelujem skoro pola stoljeća. Nakon vojno-redarstvene operacije Oluja 1995. godine iskreno sam se nadao da će Hrvatska, sukladno svojim velikim potencijalima, ući u razdoblje sustavnog i dugoročnog razvoja te obnove u svim područjima života, i da ću do kraja života svoje u svijetu stečeno znanje i iskustvo ulagati isključivo u rad i projekte koji će biti korisni za sveukupni boljitak života u Hrvatskoj, kao i za jačanje statusa Hrvatske u svijetu. Na moju veliku žalost, nakon dolaska komunista, liberala i «lijevih seljaka» na vlast u Hrvatskoj 2000. godine, a zbog uljepšavanja komunističke prošlosti i pranja nečiste savjesti, započela je demontaža ne samo hrvatske države, nego i svih hrvatskih kulturnih i tradicijskih vrijednosti. Cilj te demontaže ostao je isti od 2000. godine: slomiti snažan otpor hrvatskog naroda prema globalizmu i bezbožnom Novom svjetskom poretku te do krajnje mogućih razmjera hrvatskom narodu ogaditi njegovu vlastitu hrvatsku državu, koju smo čekali tisuću godina i za koju je plaćena visoka cijena u Domovinskom ratu. Taj proces uništavanja hrvatske države otišao je tako daleko da u Hrvatskoj nema ni deset posto stanovnika koji su danas zadovoljni postojećim stanjem i koji nisu istovremeno duboko zabrinuti za opstanak Hrvatske i hrvatskog naroda. Biblijska demografska ugroza, koja danas prijeti hrvatskom narodu, i moja neslomljiva privrženost pravu hrvatskog naroda na samostalnu, suverenu i demokratsku državu natjerale su me da da se kandidiram na predsjedničkim izborima u 2019. godini. Zasad se moj program svodi na nekoliko jednostavnih i provedivih ideja, ako za to bude postojala politička volja, tj. ako ja postanem predsjednik države. Svima nam je poznato da bez ljudi i naroda nema obitelji, nema sela, nema gradova, nema općina, nema županija, nema države. Drugim riječima – nema života. A mi smo i kao narod i kao država ušli u zadnju fazu tog neumoljivog procesa, u kojem hrvatski narod u Republici Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini biološki nestaje prevelikom brzinom. Iza tog neopisivo opasnog procesa, kakav dosad ne bilježi hrvatska povijest, stoje graditelji Novog svjetskog poretka koji upravljaju velikim zapadnim zemljama i kojima u tom zločinačkom poslu pomažu brojni hrvatski sluge – hrvatske političke, gospodarske, obrazovne i medijske elite. Stoga se moj plan i program temelje na velikom zaokretu hrvatske institucionalne i javne politike prema hrvatskom iseljeništvu. Nitko se u Hrvatskoj ne bavi tim pitanjem duže od mene. Zbog velikih promjena koje će se dogoditi na globalnom demografskom području, u kojem će bijeli ljudi postati manjina u najrazvijenijim zapadnim zemljama kao što su SAD, Kanada i Australija, sadašnji dominantni stanovnici tih zemalja izgubit će vlast i postat će manjina. Doći će do inverzije u migracijama. To je i jedan od glavnih razloga zbog kojeg su SAD i Australija odbile prihvatiti Marakeški sporazum te zbog kojeg Trumpova administracija u Americi inzistira na podizanju zida, po uzoru na Izrael, na granici s Meksikom. Moja je procjena da se s jasno fokusiranom državnom politikom prema hrvatskom iseljeništvu i s odmakom od globalizma u Hrvatsku u idućih desetak godina može vratiti i useliti i do pola milijuna Hrvata i njihovih potomaka iz cijeloga svijeta. To bi dovelo do najveće demografske, financijske, političke, gospodarske, duhovne i obrazovne reforme u našoj povijesti. Bila bi to zapravo najveća moguća financijska i ljudska investicija otkako smo mi Hrvati došli na ove prostore. U prvoj godini mandata pozvao bih u Hrvatsku najmanje tisuću najuglednijih, najsposobnijih i najuspješnijih Hrvata iz svih zemalja svijeta na savjetodavni skup u Hrvatsku. Riječ je o ljudima koji su postigli velike rezultate i zavidan ugled u raznim područjima ljudske djelatnosti: u poduzetništvu, financijama, znanosti, obrazovanju, kulturi, umjetnosti, športu, pa i politici. Svi sudionici tog skupa postali bi hrvatski «veleposlanici dobre volje» u svojim zemljama i područjima djelatnosti. Po uzoru, recimo, na NR Kinu, taj bi skup bio odskočna daska za trideset godina očekivan početak ozbiljne i profesionalne suradnje između Republike Hrvatske i njezinih iseljenika, kojih danas ima više nego što Hrvatska ima stanovnika. Ovom prigodom želim također jasno poručiti hrvatskom narodu kako su sve dosadašnje vlade Republike Hrvatske na razne načine sabotirale povratak hrvatskih iseljenika, što je dovelo do golemog razočaranja hrvatskih iseljenika u današnju hrvatsku državu, za koju su i iseljenici dali vrlo veliki obol. Detalje programa postupno ću objavljivati tijekom iduće godine, a svoju cjelovitu viziju spasa i preobrazbe Hrvatske objavit ću u vrijeme predizborne kampanje.

Što zamjerate aktualnoj hrvatskoj predsjednici?

– Osim povremenih bljeskova na raznim sportskim i drugim pozornicama, Kolinda Grabar-Kitarović nije ni provela, a ni pokušala provesti, ništa od velikih obećanja koje je davala i najavljivala na svojoj inauguraciji 15. veljače 2015. godine. Hrvatska je danas nekoliko desetljeća udaljenija od Švicarske nego što bila prije četiri godine, kad nam je predsjednica s Markova trga uputila sljedeće riječi: «Vi ste mi ukazali povjerenje i vama ću polagati račune! Bit ću vaš glas, bit ću vaša predsjednica. Jedna sam od vas i dat ću sve od sebe da Hrvatsku učinimo bogatom državom, iz koje mladi neće odlaziti, u kojoj će se više rađati nego umirati, gdje će naši ljudi u zlatnoj životnoj dobi uživati plodove svoga rada…”. Mislim da ovdje nije potrebno nikakvo dodatno objašnjenje. Ipak dodajmo, iz Hrvatske se u zadnje četiri godine iselilo nekoliko stotina tisuća mladih i radno sposobnih ljudi. Hrvatska demografski izumire, a kad je riječ o gospodarskom razvoju, danas se nalazi na dnu europske ljestvice. Osim toga, predsjednica države najviše vodi računa o svojim vlastitim ineresima i svojoj budućoj globalnoj karijeri. Ona ne služi samo hrvatskom narodu, a trebala bi, nego i stvaraocima Novog svjetskog poretka, u kojem će biti jedna vlada i u kojem neće postojati samostalne države i granice. Ostvari li se, takav bi poredak imao posebice katastrofalan učinak na manje države i narode kao što je Republika Hrvatska. Ako je suditi po reakcijama ljudi na društvenim mrežama, Kolinda Grabar-Kitarović izgubila je povjerenje najmanje trideset posto hrvatskih domoljuba koji su glasovali za nju prije četiri godine. Nakon što je pozvala srbijanskog predsjednika Vučića u Zagreb, a i zbog velikog vrludanja u njezinu izjašnjavanju o tomu podržava li ili ne Istanbulsku konvenciju i Marakeški sporazum, vjerojatnost da ona može dobiti drugi mandat vrlo je mala. I dobro je što je tako. Da se ne razumijemo, nikako ne želim na Pantovčaku vidjeti nekog novog projugoslavenskog i komunističkog predsjednika poput Mesića ili Josipovića. Kad bi dobila drugi mandat, Kolinda Grabar-Kitarović tek bi tada postala izrazito opasna za budućnost Hrvatske jer bi bez tereta novih izbora mogla provoditi sve što joj zapovijede njezini globalni šefovi i prijatelji u raznim tajnim i javnim organizacijama i društvima.  Ništa manje nisam zadovoljan što je predsjednica za svoje glavne savjetnike izbrala ljude poput Mate Granića i Franje Gregurića, koji su odgovorni za sabotiranje politike prvog predsjednika dr. Franje Tuđmana. Naravno, mnogo toga što zamjeram aktualnoj predsjednici ostavit ću za raspravu u našem sučeljavanju.

Svojedobno ste bili kritični prema gospođi Markić, kako gledate na njezine inicijative i što Vas zapravo kod nje smeta?

– Osobno protiv gospođe Markić nemam apsolutno ništa. Neke njezine inicijative u okviru udruge “U ime obitelji”, kao što je bio referendum o braku, aktivno sam podržavao. Više od godinu dana imao sam priliku objavljivati komentare na portalu Narod.hr. Bez ikakve najave i objašnjenja taj je portal prestao objavljivati moje tekstove. Nikada nisam doznao zašto. Iako to ne mora biti točno, bojim se da je gospođa Markić, unatoč dobroj namjeri, kriva što nije bilo puno većeg broja potpisa nego što je to potrebno za referendum za promjenu izbornog zakona i referendum protiv Istanbulske konvencije. Da su ta dva referenduma održana odvojeno u razmaku nekoliko mjeseci, odazvao bi se daleko veći broj ljudi nego što je to zakon tražio, pa Plenkovićeva Vlada ne bi mogla ni na koji način osporavati potpise za te referendume. Premda je to njezina osobna stvar, mislim da se “prijateljstvo” gospođe Markić s predsjednicom države ne uklapa u imidž udruge “U ime obitelji” kao skupine ljudi koji se bore za prava malog i opespravljenog hrvatskog čovjeka. Kolinda Grabar-Kitarović pripada hrvatskim elitama i zagovara bezbožan Novi svjetski poredak. Inače, gospođa Markić ima pravo na svoje javno i društveno djelovanje, kao i bilo tko drugi od nas.

Što kažete na ljude poput gospodina Hasanbegovića i gospođe Esih? Jesu li oni istinski borci za hrvatske interese?

– Iako je ovo malo neuobičajeno pitanje, ja ću Vam odgovoriti. Na gospođu Esih i gospodina Hasanbegovića ne gledam kao na pojedince, nego isključivo kroz prizmu njihove političke djelatnosti. Hasanbegovića je na visoku političku funkciju postavio bivši predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko, a Bruna Esih stekla je simpatije jednog dijela hrvatskih domoljubnih krugova u Hrvatskoj i iseljeništvu nakon što je bila izaslanica predsjednice države na obilježavanju Bleiburške tragedije prije nekoliko godina. Šteta je što njihova stranka Nezavisni za Hrvatsku nije bila odraz njihova početnog angažmana u politici. Nakon državnih izbora na listi HDZ-a oni su tu stranku napustili. Zato je u ovom trenutku još prerano donositi zaključke o njihovu konačnom političkom programu i cilju. Primjećujem da se iz određenih razloga NZH nije u zadnje dvije godine uspio proširiti na cijelu Hrvatsku, što je velika prepreka tomu da na državnoj razini postane alternativa HDZ-u. Prije dvije godine, u vrijeme predizborne kampanje za Gradsku skupštinu u Zagrebu, poslao sam e-mail poruku Zlatku Hasanbegoviću i Bruni Esih, u kojoj sam im ponudio svoju pomoć, bez ikakvih uvjeta. Bio sam spreman za njih dijeliti i letke na ulici. Nažalost, do danas nisam od njih dobio nikakav odgovor. Velika je šteta što su se zatvorili u svoj mali krug te što uporno odbijaju sazvati sastanak svih relevantnih i dobronamjernih manjih domoljubnih stranaka i udruga u cilju stvaranja domoljubne koalicije, koja bi se mogla ozbiljno suprotstaviti Plenkovićevu HDZ-u, koji je danas ljeviji od SDP-a. Sto posto sam uvjeren da će NZH i nakon sljedećih izbora za Sabor RH biti mala stranka, s najviše desetak zastupnika. To neće biti dovoljno za radikalnu promjenu odnosa u Hrvatskom saboru. S druge strane, to će biti korisno za tu stranku, da kroz trgovinu s najvećom strankom nakon sljedećih izbora uđe u trgovinu i koaliciju na državnoj razini, kao što su to učinili s Bandićem nakon zadnjih lokalnih izbora za Gradsku skupštinu u Zagrebu. Naravno, ja u svojim procjenama mogu i pogriješiti. Pravi odgovor svi ćemo dobiti nakon sljedećih parlamentarnih izbora.

Što mislite o današnjem HDZ-u i premijeru Plenkoviću?

Andreja Plenkovića poznajem još iz vremena kad sam radio u Ministarstvu vanjskih i europskih poslova, kamo je on došao puno kasnije od mene. Plenković se u prvih desetak godina razvio u odličnog diplomata. Dok sam ja bio na dužnosti zamjenika veleposlanika u Dublinu, Plenković je bio opunomoćeni ministar u Parizu. Razmjenjivali smo radne bilješke, koje su mnogi u MVEP-u smatrali među najboljima. Nekoliko godina kasnije Plenković je postao pomoćnik ministra, a ja sam bio generalni konzul u Melbourneu. Kako sam imao problem s rezidencijom u Melbourneu, koja je bila u ruševnom stanju, zamolio sam ga za pomoć u rješavanju tog problema, koji je trajao već dvije godine. U kraćem razgovoru u Zagrebu stekao sam dojam da je Plenković veliki operativac i da je pred njim dobra diplomatska karijera, pa sam mu tom prigodom i rekao kako bi on bio mnogo bolji ministar vanjskih poslova od Gordana Jandrokovića, koji je tada obavljao tu dužnost. Istina, o njegovim domoljubnim osjećajima tada nisam znao mnogo jer se u tom kontekstu nikad nije isticao. Plenković se nasmijao i kratko odgovorio: “Još nije vrijeme.”Sada vidim da je to bio vrlo znakovit odgovor. Nije mi bilo ni na kraj pameti da se Plenković u Parizu opredijelio za najvjernijeg službenika i zagovaratelja Europske unije, tj. za njezinu političku integraciju, koja bi u konačnici trebala dovesti do jedinstvene europske države. Sve dok je Plenković bio zastupnik u Europskom parlamentu, malo se tko brinuo zbog tog njegovog osobnog stajališta. Problem je nastao kad je Plenković preuzeo HDZ i postao predsjednik Vlade Republike Hrvatske. Bez imalo pretjerivanja slobodan sam reći da je Plenković dosad najopasniji predsjednik Vlade za nacionalne interese hrvatskog naroda i opstanak samostalne hrvatske države. S druge strane treba također kazati i ovo: da je domoljub i suverenist, Plenković bi bio daleko najbolji predsjednik Vlade od uspostave hrvatske države. Naime, trebao bih mnogo više prostora za detaljnije razjašnjenje ovog mojeg mišljenja. Možda je ovom prilikom dovoljno reći da je Plenković novi tragični Stipe Šuvar na europskoj razini. Stipe Šuvar do kraja života ostao je vjeran ideji komunističke Jugoslavije, a Plenković pokazuje iste osjećaje i isto stajalište prema Europskoj uniji i globalizmu, ne obazirući se na katastrofalne posljedice za Hrvatsku i hrvatski narod koje proizlaze iz takve opsjednutosti Europskom unijom. I ne samo to, Plenković također brani “tekovine bratstva i jedinstva”. Sasvim je izgledno kako bi Plenković nakraju mogao završiti kao i Stipe Šuvar nakon propasti Titove Jugoslavije. Ljudi su Šuvara na ulici napadali, tukli i pljuvali. Protivim se takvom odnosu prema bilo komu, ali nakraju svatko dobije ono što zaslužuje. Što se tiče HDZ-a, dovoljno je samo reći kako postoji ozbiljna opasnost da, ostane li Plenković na čelu te stranke i Vlade nakon sljedećih parlamentarnih izbora,  HDZ uistinu postane stranka “opasnih namjera”. Ovaj bi put stranka, koju je osnovao dr. Franjo Tuđman u svrhu stvaranja samostalne hrvatske države, mogla biti iskorištena za uništenje iste te hrvatske države.

Bojite li se na izborima protukandidata kao što su primjerice Zoran Milanović, Ivo Josipović ili Dalija Orešković?

– Ne, nimalo se ne bojim. Ja pripadam potpuno različitom svjetonazoru od njih. Za Hrvatsku se aktivno i beskompromisno borim već gotovo pola stoljeća. Za razliku od tih mogućih kandidata, a bit će ih još više, ja sam suverenist i hrvatski domoljub, rođen u hrvatskoj domoljubnoj i katoličkoj obitelji. Oni su internacionalisti, globalisti i apologeti Titova zločinačkog režima. Josipovića i Milanovića hrvatski je narod dobro zapamtio po antidomoljublju, nesposobnosti i neuspjesima. Za razliku od njih, ja imam gotovo dvadeset godina upravljačkog iskustva u realnom sektoru u inozemstvu. Ti ljudi nisu nikada u životu osjetili što znači biti gladan i žedan. Ja jesam. Godine 1968., prije odlaska u izbjeglički logor Traiskirchen kod Beča, deset sam dana u Beču gladan spavao na klupama u parkovima i u kamionima. Dobijem li priliku za to, hrvatskom ću narodu iznijeti svoj program za spas Hrvatske, pa neka narod odluči što želi.

Koja su Vama tri najveća hrvatska problema?

– Bez nepotrebne elaboracije reću ću da su to: depopulacija i iseljevanje, neprovođenje lustracije i korupcija.

Zašto ste se baš sada odlučili kandidirati za predsjednika, što se točno u Vama prelomilo?

– Cijeli svoj odrasli život posvetio sam stvaranju, a potom obrani i međunarodnom priznanju hrvatske države. Kao visoki hrvatski diplomat obišao sam dobar dio svijeta i shvatio što za jedan narod znači imati svoju državu. Iako nisam bio nikakav “ekstremist”, prije pedeset godina i ja sam, kao i svi drugi Hrvati u Australiji, imao imidž koji danas imaju islamski teroristi. Tomu je bilo tako stoga što je svijet priznavao Titovu Jugoslaviju, a za Hrvatsku nije ni čuo. Nakon međunarodnog priznanja Hrvatske bio sam mnogo puta kao član visokih državnih delegacija dočekivan s crvenim tepihom ispred zrakoplova. Gubitak hrvatske države značio bi povratak unatrag, u društvo nepriznatih naroda koji se danas bore za svoju državu. Vidimo s kakvim se poteškoćama danas bore Palestinci, Kurdi, Katalonci i drugi narodi koji nemaju svoju državu, a višestruko su mnogobrojniji od nas Hrvata. Mi smo svoju državu uspjeli izboriti u zadnji trenutak. Da se danas moramo ponovno boriti za hrvatsku državu i da smo još uvijek dio Jugoslavije, nikad nam to ne bi uspjelo. Jednostavno, to je odluka sadašnjih svjetskih globalističkih vladara. Dakle, Hrvatska danas postoji kao država, ali je njezino postojanje jako ugroženo, iznutra i izvana. Hrvatska država bila je i moj projekt pa na opasnost njezinog nestanka gledam i kroz prizmu svoje odgovornosti, ali još više kroz prizmu obveze da poduzmem sve što mogu kako bi se taj zahuktali process zaustavio i spriječio. Može se reći da sam jedan od rijetkih preostalih hrvatskih boraca za samostalnu hrvatsku državu u emigraciji, koji su još uvijek politički aktivni. Bio sam među prvim političkim emigrantima koji su se vratili u Hrvatsku 1990., a sudjelovao sam i na prvim slobodnim izborima u travnju i svibnju te godine. Na razne načine aktivno sam sudjelovao i u Domovinskom ratu. Duboko sam svjestan koliko je strašnu cijenu hrvatski narod platio da bi se obranio od velikosrpske agresije. Istovremeno sam svjestan i izdaje današnjih hrvatskih političara, koji svaki dan prenose i ono malo državnog suvereniteta Hrvatske na međunarodne organizacije. Krajnje je vrijeme da se ta izdaja i zavjera protiv hrvatskog naroda razotkrije. Ako i ne pobijedim na predsjedničkim izborima, moja je želja da iznošenjem istine i činjenica upozorim hrvatski narod na izuzetno veliku opasnost koja visi nad našim glavama. Ljubav prema Hrvatskoj i potreba da služim hrvatskom narodu u ovim teškim trenutcima glavni su razlozi za moju kandidaturu.

U kakvim ste odnosima bili s predsjednikom Tuđmanom, po čemu ga najviše pamtite?

– Opširan odgovor na to pitanje dat ću u svojoj knjizi, koja bi konačno trebala ugledati svjetlo dana iduće godine. Sudbina je htjela da se s dr. Franjom Tuđmanom sastanem i razgovaram jedan cijeli dan u Hamiltonu u Kanadi. Bilo je to 25. studenoga 1989. Taj je susret u mnogočemu odredio i moj daljnji životni put. Iako se nismo u svemu složili, dr. Tuđman i ja našli smo velik broj zajedničkih točaka kad je riječ o borbi za samostalnu hrvatsku državu. U jednom razgovoru s Borisom Marunom 1991. godine, u kojem sam i ja sudjelovao, predsjednik Tuđman naš je razgovor u Hamiltonu okarakterizirao kao jedan od najrazumnijih razgovora koji je dotad imao u iseljeništvu. Tada sam odbio Tuđmanovu ponudu za članstvo u HDZ-u, iako bi mi to otvorilo vrata do najviših funcija u dolazećoj državi. Rekao sam da ostajem vjeran HSS-u i nauku Stjepana Radića. U tomu sam imao drukčije mišljenje od dr. Tuđmana. Smatrao sam da je Hrvatskoj potrebna još jedna jaka domoljubna i državotvorna stranka. To je trebala biti Hrvatska seljačka stranka, koju su, nažalost, nakon 1990. u Hrvatskoj preuzeli komunisti. Moj odnos s dr. Tuđmanom bio je tako dobar da sam ga iz Australije uspio uvjeriti da primi Čičkovu frakciju HSS-a 1990. u Hrvatski blok prije prvih izbora, iako Tuđman do Čička nije ni najmanje držao, što nama u Australiji nije bilo poznato. Da nije bilo Tuđmana, ja nakon povratka u Hrvatsku ne bih preživio napade svojih političkih neprijatelja, među kojima je bilo i dosta udbaša. Čak ni nakon što sam 1994. godine pismeno istupio iz HDZ-a, zbog nezadovoljstva sve većom korupcijom i rastućim utjecajem komunističkih kadrova u državnoj upravi, Tuđman me nikada nije prekrižio. Zahvaljujući njegovoj potpori 1998. godine otišao sam u diplomaciju, na dužnost opunomoćenog ministra u Veleposlanstvu Republike Hrvatske u Pekingu. Bilo je to nakon što me je Zlatko Mateša smijenio s dužnosti pomoćnika ministra povratka i useljeništva. Tuđmana ću do kraja života pamtiti kao prvog hrvatskog predsjednika, koji je bio suočen s nevjerojatnim preprekama i poteškoćama na putu stvaranja hrvatske države. Tomu da mu nije bilo nimalo lako svjedoči i jedna njegova izjava na ručku u Banskim dvorima u kolovozu 1991. Kad smo razgovarali o nekim kadrovskim pitanjima, bilo je riječi i o tome tko bi mogao biti ministar za informiranje. Tuđman nam je rekao: “Nemam puno ljudi kojima mogu vjerovati. Nađite mi čovjeka za to mjesto.”

Ima li po Vama Hrvatska domoljubnu opciju koju biste mogli podržati na parlamentarnim izborima, tko bi to bio? 

Kategorično tvrdim – NEMA.Nakon smrti prvog predsjednika krajem 1999. godine Hrvatska demokratska zajednica počela se sve više udaljavati od suverenističke i domoljubne politike. Danas je ta stranka najsnažniji zagovaratelj globalizma na hrvatskoj političkoj sceni. Sve druge male parlamentarne stranke, koje se nazivaju domoljubnima, nisu dokazale da imaju kapacitet prerasti u stranku koja može, bilo sama bilo u koaliciji, formirati Vladu. Nadam se da ću do sljedećih izbora moći glasovati za stranku Spasimo Hrvatsku, čije su osnivanje ranije ove godine spriječili ljudi koji su se najprije izjasnili za osnivanje stranke, da bi ubrzo, vjerojatno uslijed nečijeg utjecaja, promijenili svoje mišljenje. Trebalo nam je nekoliko mjeseci da se oporavimo od te sabotaže. Početkom iduće godine, zajedno s nekoliko ljudi koji su ostali vjerni ovoj inicijativi, krećem u drugi pokušaj osnivanja političke stranke Spasimo Hrvatsku. Naš će program biti na tragu mojeg programa za predsjedničke izbore. Razumljivo, bit će puno širi i sveobuhvatniji. Srž našeg programa bit će očuvanje suvereniteta Republike Hrvatske, povratak hrvatskih iseljenika i njihovih potomaka, lustracija te demografski i gospodarski oporavak Hrvatske. Ako ne uspijemo i ako se ne pojavi nova jaka suverenistička stranka ili domoljubna koalicija, na sljedećim parlamentarnim izborima radije ću glasovati za NZH, nego za Hrvatsku demokratsku zajednicu.

 

Zagreb, 19. prosinca 2018.

 

Pismo predsjedniku Tuđmanu 15. ožujka 1992.

Što sam pisao predsjedniku dr. Franji Tuđmanu o teškom stanju u Ministarstvu vanjskih poslova u ožujku 1992.?

 

 

Uvod

Nakon što sam koncem kolovoza 1991. u koordiniranoj akciji udbaša i svećenika iz Melbournea, i njihovih šefova u Hrvatskoj, bio izguran iz Ureda predsjednika Tuđmana, u kojem sam obavljao dužnost savjetnika za medije, nakon nekoliko dana razmišljanja, u dogovoru s dr. Tuđmanom, 1. rujna 1991. prešao sam na dužnost prvog glasnogovornika Ministarstva vanjskih poslova. U Ministarstvu nas je bilo svega tridesetak djelatnika, a velikosrpska agresija je već bjesnila u Hrvatskoj. Nažalost, sastav djelatnika MVP-a bio je tada, kao i danas, vrlo nepovoljan za hrvatske nacionalne interese. Jedan dio dužnosnika i djelatnika bili su bivši jugoslavenski diplomati, a drugi bivši članovi u dužnosnici Komunističke partije u Hrvatskoj. Nas domoljuba, uz ministra Šeparovića, bilo je jako malo. I jedni drugi su me dočekali na nož. Odmah na početku dobio sam imidž «ustaše iz Australije», iako sam u Australiji bio čelnik i urednik novina Hrvatske seljačke stranke. Mnogima sam odmah teškim cipelama stao na žulj zbog mojih nepopustljivih antikomunističkih i hrvatskih državotvornih stajališta.

Pismo predsjedniku dr. Franji Tuđmanu, koje se nalazi u nastavku teksta, čuvao sam za moju knjigu za koju trebam još nešto vremena i sredstava prije nego što bude objavljena. No kako sutra odlazim u bolnicu na operaciju koja bi trebala spriječiti širenje vrlo ozbiljne bolesti, imam potrebu u ovom trenutku upoznati hrvatsku javnost u Republici Hrvatskoj i sve Hrvate izvan domovine, o žalosnom, pa i izdajničkom, stanju koje je vladalo u MVP-u od njegovog početka, tj. kakvo sam našao kad sam došao u to ministarstvo. U prilog tomu govori i činjenica da su u nešto više od godinu dana na čelu MVP-a bila četiri ministra (mr. Zdravko Mršić, dr. Frane Vinko Golem, dr. Davorin Rudolf i dr. Zvonimir Šeparović.

Pismo je općenite naravi, ali iz sadržaja se može jasno zaključiti kako je postojala nevjerojatna razlika između hrvatskih branitelja koji su goloruki na bojišnicama davali svoje živote u obrani Hrvatske te brojnih djelatnika Ministarstva vanjskih poslova iz tog vremena, koji su iz udobnih fotelja u Visokoj ulici u Zagrebu, i daleko od svake životne opasnosti, gotovo otvoreno sabotirali sve ono za što su se hrvatski branitelji žrtvovali u obrani od velikosrpske agresije. Opstruirali su ne napore za međunarodno priznanje nego i obranu Hrvatske. U knjizi ću detaljno opisati što se tada zapravo događalo, a u ovom kratkom uvodu spomenut ću samo dr. Božidara Gagru, Šuvarovog nasljednika na dužnosti ministra prosvjete u komunističkoj Hrvatskoj i jugoslavenskog «ambasadora» u Parizu. Kao što sam već pisao, dr. Gagro je na Dan međunarodnog priznanja RH 15. siječnja 1992. odbio primiti austrijskog generalnog konzula Andreasa Berlakovića, koji je sa sobom donosio priznanje Hrvatske od strane Austrije i Sporazum o uspostavljanju diplomatskih odnosa između Hrvatske i Austrije. Da stvar bude još strašnija, Gagro je taj zahtjev dva puta u razmaku od dva sata odbio, iako je Berlaković dobio zapovijed od austrijskog ministra vanjskih poslova, i velikog prijatelja Hrvatske, Aloisa Mocka da te dokumente mora baš tog dana predati u Ministarstvo vanjskih poslova RH u Zagrebu. Nažalost, dr. Gagro je sve do tog dana vjerovao kako će Jugoslavija preživjeti i odmagao je na svaki mogući način borbu za međunarodno priznanje Hrvatske.

Nažalost, tog dana ministar vanjskih poslova prof. dr. Zvonimir Šeparović, bio je na službenom putu u Rimu, što nije bilo slučajno. Nikada u životu nisam bio toliko ljut kao taj dan. Sve sam živo sasuo dr. Gagri u lice. Dobro je prošao što nisam zvao neke moje poznate branitelje da mu oni presude. Nažalost, dr. Gagro bio je pod velikom zaštitom Hrvoja Šarinića, predstojnika Ureda dr. Tuđmana. Povijest će pokazati da je Hrvoje Šarinić imao jako negativan utjecaj na predsjednika dr. Tuđmana.

Ako me dragi Bog poživi, u mojoj ću knjizi iznijeti puno zanimljivih detalja iz kratkog boravka u Uredu predsjednika Tuđmana, dvadeset godina službe u diplomaciji i naravno drugim političkim temama u emigraciji do 1990. i Hrvatskoj od tog vremena do danas.

 P.S. Nakon brojnih razočaranja u negativan gospodarski smjer (pljačka i korupcija) kojim je Hrvatska već tada išla, iz Hrvatske demokratske zajednice sam istupio 1994. godine.

 

 

Pismo predsjedniku dr. Franji Tuđmanu: 

 

«REPUBLIKA HRVATSKA

MINISTARSTVO INOZEMNIH POSLOVA

 

41 000 Zagreb, Visoka ulica 22

Telefon: 041 443-012 – Telefaks: 041 427-594

Zagreb, 15. ožujka 1992.

 

Dr. Franjo Tuđman,

predsjednik Republike Hrvatske

 

Poštovani gospodine Predsjedniče,

Situacija u Ministarstvu inozemnih poslova tako je loša i za svekolike interese hrvatskog naroda toliko štetna da bi svaka daljnja šutnja o tome povlačila i osobnu odgovornost pred narodom i poviješću. Kao što Vam je poznato, ja sam se u domovinu vratio isključivo iz dvaju razloga, zato što je Hrvatska moja domovina i radi namjere da, u granicama svojeg iskustva, znanja i sposobnosti, dam svoj obol u nesumnjivo najtežim trenucima hrvatske povijesti. Ovo što ću iznijeti u nastavku pisma nije plod nekakve moje ambicije ili rezultat mojih loših osobnih odnosa s ostalim namještenicima u Ministarstvu. Dapače, nalazim se u vrlo dobrim radnim odnosima s gotovo svim suradnicima u Ministarstvu.

Glavni je cilj ovog apela upozoriti Vas na pravu i kritičnu sliku stanja u Ministarstvu. Naravno, u pitanju je i osjećaj osobne odgovornosti, obaveze i potrebe da se odmah poduzmu konkretni i djelotvorni koraci kako bi se situacija bez odlaganja izmijenila.

Vama ne trebam govoriti kako je u ovom početnom razdoblju razvoja hrvatske države Ministarstvo inozemnih poslova, radi svoje funkcije, jednako važno kao i obrana, ako ne i važnije. Nažalost, nakon više od pola godine potpunog uvida u rad i stanje u Ministarstvu (kao glasnogovornik sudjelovao sam u svim važnijim susretima, sastancima i razgovorima) usuđujem se ustvrditi, uz spremnost da odgovaram i snosim sve posljedice za netočno ili krivo prikazivanje stanja, da Ministarstvo ne samo što ne funkcionira onako kako od njega zahtijeva težak položaj i situacija hrvatskog naroda nego nam u pojedinim slučajevima nanosi nepotrebnu štetu u kontaktu sa svijetom.

Istina je da zahvaljujući priznanjima Hrvatske, koja su dale međunarodne zajednice, Ministarstvo ima stanovit ugled u širim slojevima hrvatskog stanovništva, koji pojedinci žele iskoristiti isključivo za vlastitu promociju, bez osjećaja i brige za stvarne interese i potrebe hrvatske države.

Ministarstvo inozemnih poslova bez pravog je programa, sistema rada, koncepcije, organizacije, strategije, vizije i motivacije. Svi se poslovi odvijaju ad hoci kao reakcija na inzistiranje stranaka i naših partnera. Sistem komuniciranja između raznih odjela i vodećeg osoblja gotovo i ne postoji. Primjera radi, od 3. ožujka do danas, dakle u zadnjih 12 dana, nije održan niti jedan radni sastanak na bilo kojoj razini u Ministarstvu. Nitko zapravo nema potpun uvid niti kontrolu nad onim što se u Ministarstvu radi. Nisu rijetki primjeri da čak i najvažniji dokumenti putuju više od tjedan dana unutar zgrade od jednog do drugog odjela. Iako sljedeća usporedba nije možda najpravednija, ali, ilustracije radi, treba reći da kad bi bilo koja institucija ili poduzeće na zapadu funkcioniralo na način na koji funkcionira ovo Ministarstvo, otišlo bi u stečaj u vrlo kratkom vremenu.

Cijelo Ministarstvo zapravo je jedna velika improvizacija. Po mom sudu, razloge za takvo stanje treba tražiti u sljedećem:

–      U Ministarstvu se nalaze kadrovi koji imaju poteškoća poistovjetiti se s borbom za našu slobodu i državni suverenitet. Riječ je o ljudima koji svoje namještenje u Ministarstvu doživljavaju isključivo kao činovnički posao i tako se ponašaju. Na primjer, 15. siječnja 1992., na dan priznanja, u 16 sati svi su namještenici uključujući i pomoćnike ministra (ministar se toga dana nalazio u Rimu) napustili posao kao da je to bio običan radni dan i usprkos činjenici što su nam dopisi i telefonski pozivi o priznanju najvećim dijelom zapravo stigli poslije 16 sati. Zbog takvog odnosa prema radu u Ministarstvu, ja sam morao do pola noći ne samo primati i dalje slati brojne poruke o priznanju nego i primati predstavnike diplomatskog kora u Zagrebu, iako to nije bilo u okviru moje funkcije, koji su dolazili osobno uručivati note svojih zemalja o priznanju Hrvatske.

  • Apsolutna većina namještenika u Ministarstvu bez političkog je sluha i nesposobna da strancima uvjerljivo, i na prihvatljiv način, iznese situacije u Hrvatskoj, prave razloge i pozadinu velikosrpske agresije na Hrvatsku, razloge zašto se Jugoslavija nije mogla održati i koje su naše najnužnije potrebe u ovom trenutku.
  • Površno vladanje stranim jezicima vodećih dužnosnika u Ministarstvu i njihovo gotovo nikakvo poznavanje stranih sugovornika i zemlje iz koje oni dolaze, po pravilu, u većini slučajeva, završava tako da strani diplomati odlaze sa sastanka s pogrešnim informacijama, zbunjeni i s dojmom naše površnosti, nesposobnosti i neorganiziranosti.

–      U Ministarstvu su uglavnom namješteni ljudi bez menadžerskih i organizatorskih sposobnosti, ljudi koji ne znaju i boje se donositi i najbeznačajnije odluke.

Treba, međutim, reći da u Ministarstvu ima i određen broj namještenika koji bi mogli doprinijeti puno više u uvjetima jasnih smjernica, bolje organiziranosti i djelotvornije kontrole.

Osjećam potrebu istaknuti da moja zapažanja nisu vezana osobno za bilo kojeg pojedinaca. Nedopustivo je, međutim, da Hrvatsku i dalje na tako značajnim položajima kao što su pomoćnici ministra zastupaju ljudi koji ne odustaju od uvjerenja kako mi u Hrvatskoj moramo poštivati činjenicu da postoji savezno, Jugoslavensko ministarstvo inozemnih poslova, i s kojim mi trebamo komunicirati. Kako, nadalje, opravdati činjenicu da je za sve izvaneuropske zemlje, a posebno one iz engleskog govornog područja, zadužen pomoćnik koji uopće ne pozna te zemlje, koji vrlo slabo vlada tim jezikom, a nema ni suradnike koji mogu nadomjestiti te velike nedostatke. Što pak reći za nedavne razgovore s Talijanima i Slovencima o pravima talijanske manjine u Hrvatskoj i Sloveniji i pravima Slovenaca u Italiji, u kojima naši pregovarači nisu niti u jednom trenutku postavili pitanje o pravima Hrvata u Italiji, iako su razgovori vođeni u Zagrebu. To sam pitanje morao postaviti ja tek na kraju pregovora kad sam bio pozvan da napišem zajedničko priopćenje i kad sam shvatio da se o tome uopće nije raspravljalo za vrijeme razgovora.

Tu Vas želim upozoriti i na činjenicu da je na moj prijedlog i uvjerenje kako je riječ o našem političkom interesu ne samo u Hrvatskoj, Bosni i Turskoj nego i šire, zagrebački imam Ševko Omerbašić bio uključen u službeni posjet Turskoj u prosincu prošle godine. Od tog vremena gospodin Omerbašić angažirao se u traženju priznanja Hrvatske i u drugim arapskim i islamskim zemljama i bio je izuzetno počašćen zbog uključenja u službenu delegaciju Republike Hrvatske za vrijeme posjete Turskoj i Libiji.

Potrebno je istaknuti da sam u više navrata morao intervenirati i u razgovorima sa stranim diplomatima kad se raspravljalo o granicama, odnosu prema manjinama, zajedničkoj državi sa Srbima, opstanku Jugoslavije, našem stajalištu prema Bosni i Hercegovini i čestim pitanjima o NDH, Paragi itd.

Jednako je neprihvatljiv i odnos Ministarstva inozemnih poslova prema Hrvatima u iseljeništvu, a posebno u prekomorskih zemljama kao što je Australija. Usprkos činjenici da u Australiji živi oko 250 tisuća Hrvata, koji su se posebno istakli u davanju političke, moralne i materijalne potpore za obranu i priznanje Hrvatske, mi u Australiji ne samo da nemamo niti jedno diplomatsko predstavništvo nego nismo otvorili niti jedan običan ured koji bi predstavljao Hrvatsku na tom kontinentu.

Meni svakodnevno stižu sve glasnije pritužbe kako je hrvatska Vlada zaboravila na Hrvate u Australiji. Takve pritužbe sada dolaze i iz redova Hrvatske demokratske zajednice.

Gospodine Predsjedniče, krajnji je trenutak da se u tom pogledu nešto učini za Hrvate u Australiji koji su spremni financirati naša diplomatska predstavništva u toj zemlji. Ja sam u redovnom dodiru s dr. Bosnićem, bilo direktno ili preko gospodina Rade Čikeša, i mogu to sve u kratkom roku organizirati, ali to je izvan moje funkcije i nemam potrebno ovlaštenje.

U Ministarstvu se već duže znalo da prema Bečkoj konvenciji Australija neće prihvatiti niti jednog Hrvata koji živi u toj zemlji i ima dvojno državljanstvo da bude naš ambasador, konzul ili da obnaša bilo koju drugu diplomatsku funkciju u toj zemlji. Prije nekoliko tjedana inzistirao sam da Vas se upozori na tu činjenicu. Usprkos tome, zatražen je agreman za dr. Bosnića, a australski ambasador u Beču, prigodom svoje nedavne posjete, kategorično nam je rekao da to ne činimo. Nakon te izjave australskog ambasadora predložio sam da se za dr. Bosnića zatraži agreman za počasnog konzula dok se ne nađe druga osoba za ambasadora. Nitko, međutim, ne reagira, nego se čeka da Australija najprije negativno odgovori na traženje agremana za dr. Bosnića kao ambasadora, što bi moglo potrajati duže vrijeme. U međuvremenu sve više raste nezadovoljstvo naših ljudi na tom kontinentu.

Gospodine Predsjedniče, ne smije se dozvoliti da ljudi bez političkog sluha i osjećaja za hrvatske interese među hrvatskim iseljenicima stvaraju negativnu sliku o hrvatskom vrhovništvu, u ovim za Hrvatsku kritičnim trenucima kad nam je i dalje prijeko potrebna pomoć Hrvata izvan domovine. Da bi se koliko-toliko ublažila situacija u Australiji, potrebno je odmah zatražiti agreman za dr. Bosnića kao počasnog konzula i najaviti slanje ambasadora iz domovine u dogledno vrijeme.

Ministarstvo inozemnih poslova odnosi se vrlo površno i prema našim interesima vezanim za naše prisustvo i utjecaj u najvažnijim međunarodnim organizacijama, kao što su Ujedinjeni narodi i Europska zajednica, te ona manje moćna, ali za Hrvatsku izuzetno važna, udruženja kao što su EFTA, Srednjoeuropska inicijativa, Alpe-Jadran, itd.

Ništa slabije nismo organizirani niti u pogledu širenja naših interesa u zemljama Afrike i Azije. I tu je sve prepušteno stihiji i slučajnim kontaktima. Nismo proaktivni i stječe se dojam da smo u tom dijelu svijeta, i ne samo tu, najmanje jedan korak iza Slovenaca.

Osim predstavljanja političkih interesa u svijetu, glavna bi zadaća Ministarstva morali biti gospodarski interesi Republike Hrvatske, pogotovo kad su nam povratak prognanika i obnova ratom razrušenih dijelova naše zemlje najveći i najvažniji zadatak. Već duže vrijeme stižu nam iz svijeta prijedlozi da bi Vlada Hrvatske, Ministarstvo inozemnih poslova, Ministarstvo obnove i Gospodarska komora trebali organizirati višednevni seminar za poslovne ljude iz cijelog svijeta. Računa se da bi se na poziv Vlade Hrvatske na takav seminar, u jednom od hotela na Jadranu, odazvalo najmanje 500 poslovnih ljudi hrvatskog podrijetla iz SAD-a, Kanade, Australije i Europe. Ukratko, svrha tog seminara bila bi sljedeća:

  1. Relevantna ministarstva Vlade Hrvatske, Gospodarska komora, direktori najvećih poduzeća, te gospodarski i pravni stručnjaci upoznali bi zainteresirane poslovne ljude iz svijeta s pravim stanjem hrvatskog gospodarstva, detaljnim pregledom svih industrija, zakonima i mogućnostima kratkoročnog i dugoročnog investiranja u Hrvatskoj, od turizma do poljoprivrede.
  2. Za što masovniji odaziv i garanciju ozbiljnosti naše ponude, Vi biste, gospodine Predsjedniče, trebali otvoriti seminar i iznijeti globalnu sliku gospodarskog stanja i političke situacije relevantne za sigurnost investicija u Hrvatskoj.
  3. Hrvatski bi poslovni ljudi, s druge strane, mogli na jednom mjestu i iz najkompetentnijih izvora dobiti sve potrebne informacije o stanju hrvatskog gospodarstva, zakonima i mogućnostima za kompetitivne investicije u Hrvatskoj. Oni bi ujedno imali priliku na tom seminaru upoznati hrvatsku Vladu i druge čimbenike u koje poslove žele investirati, s koliko velikim kapitalom raspolažu, odgovaraju li im postojeći zakoni, što treba mijenjati u tom pogledu itd.
  4. Za uspješnu organizaciju jednog takvog seminara potrebno je najmanje dva mjeseca i, s obzirom na njegov potencijalni značaj, treba odmah započeti s pripremama za njegovo ostvarenje.

Gospodine Predsjedniče, ja sam svoj život u zadnjih dvadeset godina podredio radu za dobrobit čitavog hrvatskog naroda. U Ministarstvu sam svaki dan uključujući i subote i nedjelje, najmanje 12 sati dnevno. Spreman sam i dalje davati sve od sebe u granicama svojih sposobnosti da se izvučemo iz sadašnji velikih poteškoća.

Držim za potrebno obavijestiti Vas da sam se aktivno uključio u stranački i organizacijski rad Hrvatske demokratske zajednice. Ocjenu tog uključenja može Vam dati prof. Đuro Vidmarović s kojim u zadnje vrijeme nastupam na tribinama i proslavama druge obljetnice osnivanja ogranaka Hrvatske demokratske zajednice u Zagrebu.

U zaključku želim istaknuti da ključ budućeg rada Ministarstva leži u uspješnim kadrovskim promjenama. Nužno je potrebno pronaći barem dva-tri čovjeka iz inozemstva koji imaju dugogodišnje menadžersko i političko iskustvo. No, nema nikakve sumnje da takvih kadrova ima i u Hrvatskoj, što se pokazalo i kroz dolazak prof. Zdenka Škrabala koji predstavlja veliko pojačanje za Ministarstvo i koji u cijelosti dijeli moja zapažanja o problemima u Ministarstvu.

 

Uz dužno poštovanje,

Ante Babić,

glasnogovornik

 

Na znanje:

Dr. Franjo Gregurić»

 

 

Jesmo li mi Hrvati jedan narod?

JESMO LI MI HRVATI JEDAN NAROD, ILI VIŠE NARODA U JEDNOM NARODU?

U zadnje vrijeme sve intenzivnije razmišljam o nama Hrvatima kao narodu. Gledajući i duboko analizirajući što nam se sve dogodilo od 2000. godine i što nam se događa u zadnje vrijeme, sasvim je opravdano postaviti pitanje: Jesmo li mi jedan narod ili više naroda strpan u jedan okvir?

Nikako ne mogu prihvatiti činjenicu da narod u kojem katolici čine više od 50% stanovništva, ne može, tj. ne želi sakupiti ni 15% posto potpisa ukupnog broja odraslig osoba u Hrvatskoj za održavanje referenduma protiv zla sadašnjosti i budućnosti koje se zove Istanbulska konvencija.

Članovi Inicijativnog odbora stranke SPASIMO HRVATSKU aktivno su sudjelovali u prikupljanju potpisa za jedan i drugi referendum. Ovom prigodom čestitam Građanskoj inicijativi Narod odlučuje na u uspjehu u prikupljanju potpisa. Nažalost, tek sada počinje prava borba. O potpisima odlučivala je GI, ali u prihvaćanju tih potpisa i sazivanju referenduma odlučivat će protivnici Hrvatske i hrvatskog naroda. A svi znamo što oni misle i već javno govore.

DUBOKA ČESTITKA INICIJATIVI ISTINA O ISTANBULSKOJ KONVENCIJI


Moju najdublju i najiskreniju čestitku upućujem osobama koje su organizirale i vodile Inicijativu Istina o Istabnulskoj konvenciji (Kristina Pavlović, Željko Sačić, Rozalija Bartolić…), kao i brojnim volonterima diljem Hrvatske. Ti su ljudi, zbog pokretanja sakupljanja potpisa za promjenu izbornog sustava, bili u samom startu zakinuti. Prvih nekoliko dana u širim slojevima populacije bila je konfuzija u svezi nejasnoće zašto su potrebna dva referenduma i davanje više potpisa.

Unatoč tom ne baš malom hendikepu, Inicijativa Istina o Istanbulskoj konvenciji napravalila je fantasičan posao, te zaslužuju čestitke cijele Hrvatske. Njihovo je srce bilo u toj Inicijativi bez ikakvih osobnih budućih političkih ambicija i ingteresa. Nisu odustajali odustajali do zadnje sekunde. Bravo dragi hrvatski domoljubi, bravo iskreni vjernici.

Zbog činjenici da Hrvatskom danas vladaju pokvarene elite i sluđe tuđinaca, jedini referendum na kojem hrvatski narod može sigurno pobijediti su – sljedeći parlametarni izbori. Ti će izbori odlučivati o opstanku ili nestanku hrvatske države i hrvatskog naroda. Stranka Spasimo Hrvatsku sudjelovat će u tim izborima. Dajte nam vaše povjerenje. Mi Vas sigurno nećemo prevariti. Rađe ćemo umrijeti nego prevariti svoj hrvatski narod.

 

Antun Babić

 

 

Stranica 2 od 20

Powered by WordPress & Theme by Anders Norén